Ne postoje porazi. Ili pobijediš ili nešto naučiš.
Jedna je to od mudrih sentenci Nelsona Mandele za kojom se može posegnuti kako bi utješili onoga tko je, ipak, izgubio. Jer u tenisu jedan/jedna uvijek mora i izgubiti. Kako će se tko nositi s tim porazom, druga je, odnosno važnija priča. No, biti sastrane i pričati pa i prosipati mudrosti, uvijek je lakše nego li osobno proživljavati traumu poraza.
- Ljudi iz mog stožera rekli su mi da budem ponosna zbog ovoga što sam odigrala i ostvarila, ali teško se tako osjećati u ovom trenutku - govorila je Donna Vekić na konferenciji za medije koji sat nakon poraza u polufinalu Wimbledona.
- Teško je sad biti pozitivan, kad sam bila tako blizu, kad sam imala toliko puno šansi...
Dok su joj riječi jedva prelazile preko usana, glas joj je drhtao i jedva se susprezala da ne brizne u plač pred svima u press dvorani. Spasila ju je moderatorica, koja je dobro prepoznala trenutak pa uskočila.
- Mislim da ćemo tu završiti.
Povijesna drama
Pametno je dala do znanja da ne treba dodatno kopati po svježim ranama i poštedjela tako Donnu, pustila je da se povuče i sama sa sobom opet nađe svoj mir.
Sve emocije Osječanka je ionako ostavila na Centralnom terenu Wimbledona, na najspektakularnijoj teniskoj pozornici, a upravo je zbog toga u četvrtak i dobila puno novih poklonika i navijača. Gledatelji su je s terena ispratili ovacijama jer i zahvaljujući njoj svjedočili su doslovce povijesnoj drami - najdužem meču ženskog polufinala u povijesti Wimbledona. U 140 godina ovog turnira nitko nije tako dugo "krvario" i borio se da bi doživio još jedan dan u turniru, samo da bi na kraju pao pred samim ciljem.
"Ovaj će meč ostati zapamćen u povijesti Wimbledona kao jedno od najboljih polufinala ikad. Zapravo, jedan od najboljih mečeva uopće. Nevjerojatna drama", pisao je BBC u svojem tekstualnom prijenosu uživo.
Društvene mreže bile su pune pohvala i na meč, i na Paolini, ali i na Donnu. Suosjećali su s "hrvatskom ratnicom" jer nosila je emocije na rukavu i bilo je jasno vidljivo koliko joj je stalo do pobjede. No, koliko ih god bilo i otkud god te poruke podrške dolazile, sve to možda nije ništa značilo Donni u satima neposredno nakon meča, kada joj je ionako podsvijest slala samo bljeskove nekih poena iz meča, i to vjerojatno onih s vlastitim propuštenim prilikama, ili onih trenutaka kada je samo malo otupila oštrica njezinih udaraca i kada se uvukla mrvica nesigurnosti među žice njezina reketa.
- Trebat će nekoliko dana da sve se slegne - dodala je još Donna.
Dana sigurno, možda i tjedana jer ovo će sigurno boljeti više nego ijedan drugi poraz u karijeri. No, tek će naknadno, poslije, kad joj se malo razmaknu oblaci s negativnim mislima, onda će joj biti važno, potrebno te sigurno puno draže i korisno pročitati sve čestitke i sve pohvale koje je dobila, sve epitete i pozitivne komentare koje joj priuštio njezin tenis i njezina srčanost u All England Clubu, ne samo u polufinalu već i u ranijim mečevima. Jer tek onda će ti komplimenti za nju dobiti svoju puninu i značenje, odnosno pomoći joj shvatiti koliko je veliku stvar napravila. A onda s tim saznanjem krenuti dalje...
Ždrijeb joj je bio naklonjen
Za Donnu je ovo bio 11. Wimbledon u karijeri i napokon joj se sada "otvorio" put do polufinala. Ždrijeb joj je od početka bio naklonjen, iako je nepisano tenisko pravilo da je "ždrijeb lagan samo onoliko koliko dobro igraš". Činjenice su, međutim, da je do polufinala u pet mečeva, a da sama nije bila nositeljica, izbjegavala nositeljice, odnosno tek jednom igrala s takvom tenisačicom, i to Dajanom Jastremskom (WTA 28). Ukrajinka je kao juniorka igrala finale Wimbledona, ali nikad nije uspjela i kao seniorka potvrditi svoje kvalitete na travi.
Ostale četiri suparnice bile su izvan Top 50, štoviše tri su bile oko ili iza najboljih sto na svijetu. U ranijim godinama znala je, pak, Donna nabasati u prvom ili drugom kolu i na Venus Williams, Karolinu Pliškovu, Johannu Kontu, Juliju Görges (možda Njemica nije klasa kao ostale, ali s njezinim servisom na travi svima je bila nezgodna suparnica) ili lani na "anonimnu" Marketu Vondroušovu, koja je, na kraju, osvojila Wimbledon.
Dakle, treba imati i malo sportske sreće, pa da se "poklopi" put kakav je Donna imala u ovom izdanju londonskog Grand Slama. Vjerujemo da ne bi imala ništa protiv da je svake godine takav. No, hoće li se opet to dogoditi, ostaje za vidjeti. Ono što je, pak, sigurno jest da je Donna shvatila da njezini snovi, koje je zacrtala još početkom karijere, nisu više toliko nemogući, odnosno nisu toliko daleko od ostvarenja.
- Želim biti broj 1 i osvojiti Wimbledon.
Za broj 1 treba konstanta rezultata kroz duže vrijeme, to je nagrada za baš kontinuitet viskokvalitetnih rezultata. Za osvojiti Wimbledon (ili općenito Grand Slam) dovoljna su "samo" dva prava tjedna, bljesak kakav u ženskom tenisu nije nemoguć (Vondroušova, Sofia Kenin, Emma Raducanu, Bianca Andreescu...). Donna, dokazano već od ranije, ima tenis pogodan za travu i vjerojatno će joj i dalje ovo biti najveća prilika za osvojiti Grand Slam, iako, jasno, nije isključeno da se to dogodi i na betonu Melbournea ili New Yorka, budući da je u oba Grand Slam grada igrala četvrtfinala.
Nova šansa
Bude li zdravlja, a evidentno je, kroz vidljivi tehnički napredak proteklih sezona, da ima oko sebe i dobro posložen stručni stožer, sasvim bi logično bilo očekivati da će se pokoja šansa još negdje otvoriti Donni. Tu je već i spomenuta velika "šarolikost" ženskog tenisa, pa uz pokoje iznimke (Swiatek, Sabalenka, za pretpostaviti je u skoroj budućnosti i Gauff), nema pretjerane dominacije jedne ili manje skupine tenisačica, odnosno krug favoritkinja nije zatvorena skupina kako je to 15 godina bilo u muškom tenisu (Velika trojka), pa je to još jedan zalog za Donnin optimizam.
Ipak, za novu priliku u All England Club morat će čekati još godinu dana. Ons Jabeur dvije godine uzastopno igrala je finala ovdje i dva puta ih izgubila, ali svejedno hrabro i odlučno poručila.
- Jednog dana ću osvojiti ovaj turnir.
Nadamo se, bilo bi lijepo, da takav stav i takva rečenica prevladava sada i u mislima Donne Vekić. Jer još jedna teniska, ali i sportska mudrost je i ona da se dobre stvari dogode onima koji znaju čekati.