Splitski je tenisač u epskom finalu, odigranom u ponedjeljak, pobijedio Australca Patricka Raftera sa 6:3, 3:6, 6:3, 2:6, 9:7.
Nisam trebao biti tamo. Dok frajer s pozivnicom nije promijenio povijest. Frajer s pozivnicom i imidžem tipa zbog kojega smo u isto vrijeme prokleli ideju da gledamo sport i bili ponosni jer je on, takav kakav je već bio, imao toliko onoga što smo svi mi.
Nije bio plan otići u Wimbledon, dok se nije počeo događati najvjerojatniji scenarij i Goran Ivanišević počeo redom rušiti protivnike. Znam i danas cijeli red. Jonsson, Moya, Roddick, Rusedski, Safin. Marat Safin bio je četvrtfinale, a u polufinalu je čekao Tim Henman.
Čarape, hlače i čaranje
Imao sam avionsku kartu za petak ujutro. Tada se igralo polufinale. Kad sam ušao u press, shvatio sam da tamo vlada neki čudni ritual. Hrvati su imali svoj red, odmah do izlaza na terasu, koja se spajala s onom gdje su igrači ručali. Neven, Gigi, Bura i Kuss bili su već tamo. A onda je stigao “padobranac”, s puno neshvatljivih pitanja za ovu četvoricu. Nisam, naime, ekspert, i ne pamtim, nemam pojma, budimo iskreni, tko je spasio 0:40 kod 1:5 u trećem u polufinalu Montreala 1996.
Primijetio sam još jednu stvar. Neven nije imao čarape. A i hlače su mi bile sumnjive. Nisam ništa pitao. Trans je bio tu negdje, pomiješan s iščekivanjem i gotovo opipljivom nervozom.
- Srđan nije dobro. Samo da izdrži - upozorio me Neven, dok smo pušili na terasi.
Kako je Goran, nisam pitao. I nisam pokušavao pitati. Da ne čaram. Čaranje je bilo igra tih dana, a kad se danas sjetim tog Wimbledona 2001, nekako mi čaranje obično dođe kao jedna od prvih asocijacija. Morao sam i ja čarati. Iako ne čaram.
Moje novinarsko mjesto na Center Courtu bilo je negdje u kutu, s lijeve strane od pozicije igrača i suca u stolcu. Penjući se, vratio mi se film unatrag. Film klinca kojega stari vodi na Dinamo i kad se popne na tribine, a ispred sebe ugleda teren, osjeti da je dio nečega veličanstvenog. Znam da zvuči glupo, ali i danas, iako na Maksimiru nisam bio godinama, uvijek mi se vrati taj film.
Samo Maksimir i samo Wimbledon uvijek me vrate u ta razmišljanja. Slika kad se popneš na tribine.
Penjući se, shvatio sam i da Neven Bertičević na tom Center Courtu ima zacementirano mjesto, ugraviranu pločicu sa svojim imenom. Koja tamo stoji godinama.
Iako je Neven bio u pressu. Na svom mjestu. Čarao je.
Kad je Zec dobio prvi set, otišao sam do pressa. Negdje sam u glavi počeo razmišljati čime bih ja mogao čarati. Odlučio sam odgledati ostatak u pressu. I tu se uhvatio u problem.
U pressu je bila grozna tišina, koju je parao zvuk nekakvog tipa koji se javljao tko zna gdje u radio-program. Naš je red šutio. Između je sletjela neka psovka, neki uzdah. Uglavnom, šutio sam i ja jer sam shvatio da bih mogao ući u problem ako bilo što pitam. Veliki problem.
Ja ne znam tko je spasio 0:40 u polufinalu Montreala kod 1:5. Ja uopće nisam trebao biti tamo. Ja sam poremetio to čaranje samim svojim dolaskom. Ako izgubi - a ruku na srce, počelo je izgledati tako u taj petak popodne - mogao bi se krivac pronaći u meni.
Koji sam vrag uopće dolazio!
Zapalio sam na terasi i shvatio da je počelo padati. Malo, sitno, glupavo, londonski. Nešto kasnije meč je prekinut. Goran će, znate, reći da ga je kiša spasila.
Henmana tri dana dosta
Sljedeće jutro sam potražio kavu i putem uzeo novine. I pročitao naslov u The Sunu ili Daily Mirroru.
“Don’t be pussy, Tim”.
Preko cijele strane. Deset, dvadeset redova teksta. Slika heroja nacije. I poruka. Znamo da si “pussy”, ali daj, nemoj biti ovaj put. Baš su ga podržali.
Subota se, znate, nije također završila. Iako je Goran sve napravio kako je trebalo. Vodio je, čini mi se, 3:2 u petom. Sjećam se da je te nedjelje moja urednica u Vjesniku, Romana Eibl, stavila naslov “Henmana tri dana dosta”.
U nedjelju je to bio blitz-krieg. Goran Ivanišević je uz pomoć kiše, čarolija, Teletubbiesa - koje je iz svog praznovjerja, tko zna čega, gledao svako jutro - ali, bio sam prilično siguran, prije svega zbog svoje genijalnosti, izborio finale. Četvrto finale. Imao je već negdje kod kuće tri “pjata”. Večera za četvero mu ne treba. Posljednja večera.
U finalu je čekao Patrick Rafter. Goran je tih godina bio sve što smo bili mi kao nacija. Ili smo mislili da jesmo. Genijalni i ludi u isto vrijeme, sposobni se popeti na krov svijeta i sposobni pasti u šaht. Pri tome je jedno bilo sigurno. Emocije će uvijek biti tu negdje. Na rukavu, u kosi, u pogledu. I rukama. Ma, u svemu.
Goran Ivanišević bio je sve što smo voljeli u sebi samima i sve što smo u istom trenutku mrzili u sebi samima.
Ponedjeljak je osvanuo sunčan, dobro se sjećam. I bilo mi je lakše doći u All England Club jer Goran je sredio Henmana. Ako se i dogodi sranje u finalu, nije valjda zbog mene.
Mario Kuss mi je pokazivao Order of Play za ponedjeljak, finale.
- Čuj, ovo ću sačuvati, tko zna koliko će vrijediti za trideset godina.
Ne znam ima li ga Mario još uvijek. Nakon 20.
Neven mi je rekao.
- Samo da Srđan izdrži.
Center Court izgledao je poput nogometnog terena. Zastave, dobro pripiti Australci i dosta, stvarno dosta Goranovih navijača. I neki naši.
Četiri dana zauvijek
Opet je Zec dobio prvi set, nastavio sam čarati i pokupio se u press. OK, reći ćete da sam lud, reći ćete da nisam normalan, da sam bio te 2001. u Wimbledonu, a nisam vidio taj zadnji poen i bacanje na travu u živo. Vidio sam to na malenom televizoru u press-sobi. Kao i Neven, Bura, Kuss. Samo je Gigi bio na terenu. Čaranje, jebiga.
Dok je trajalo to finale, prava se drama zbivala i u pressu. Neven mi ni danas ne vjeruje, ali okladio bih se da se molio. Iako će on reći da je to bio Kuss. Znam i da je Bura u jednom trenutku izletio na terasu, kad je bilo gotovo i toliko zaurlao da je prijetilo da će se oglasiti alarm.
Znam da sam otišao negdje sa strane. I znam da sam pustio suzu. Kad je Zec pogledao u nebo i spomenuo Dražena.
Jebeš muškarca koji ne plače.
E, da. Srđan je bio dobro. Čak je i sve organizirao, čekao nas je i avion. Nas petoricu. Mislim da su bile i dvije boce Jacka s nama.
Bura je zvao Zeca oko 23 sata, dok smo na Plesu čekali kontrolu putovnica. Sjećam se da smo vikali na mobitel i pjevali. Goran je valjda umirao od smijeha.
Četiri dana koje nikada neću zaboraviti. Hvala ti za njih, Genije.