Tri dočeka sportaša u memoriji Splićana zauzimaju posebno, kultno mjesto. Igrom sudbine ni na jednom od njih nisam bio. Onomad kad je Hajduk 1971. godine osvojio titulu prvaka nakon 16 godina posta bio sam mrvicu premlad. Osamnaest godina kasnije kad je Jugoplastika senzacionalno u Münchenu šokirala Barcelonu i Maccabi na Final Fouru, te po prvi put postala europski prvak, služio sam vojni rok u Mariboru. Konačno, 2001. godine kad je Goran Ivanišević ostvario nemoguće i sa 125. mjesta na rang-listi podigao sveti Gral u Wimbledonu, izabrao sam ostati doma.
Ionako sam dan ranije bio u Wimbledonu i sve gledao uživo, a toga 10. srpnja sam se jednostavno još uvijek trijeznio i nisam mogao doći k sebi.
Apsolutni spektakl
Tako sam doček pratio iz naslonjača na televiziji, mijenjao programe, malo HRT, malo CNN (da, Ted Turner je iz Atlante naložio svojima da se javljaju uživo!). A bilo je tako da gledaš i ne vjeruješ u ono što vidiš. A bilo je tako da te i dan-danas prođu trnci kad gledaš snimku. Apsolutni spektakl.
Rekao je Željko Vela tada da na Rivu “iglica ne može pasti”, rekao je i da je Goranov doček “majka svih proslava”, što je vjerojatno i istina, jer od brodova, brodica i čamaca stvorio se most da si sa Zapadne obale šetajući po plovilima mogao stići do Lučke kapetanije. I pravo je čudo, božja providnost, da nitko na tom dočeku nije ozbiljnije stradao.
Ne želim se upuštati u nagađanja koliko je zapravo ljudi bilo na tom dočeku, ne da mi se računati kvadratura Rive i koliko u taj kvadrat stane ljudi. Izgleda nevjerojatno da katamaran Komiža, s kojim je Ivanišević iz zračne luke u Resniku transportiran do Splita, kroz onu maglu od dima baklji, nije pomeo i potopio niti jednu brodicu probijajući se do veza kod hotela Marjan. Ili da onaj autobus od hotela Marjan do bine kod crkve svetoga Frane nije nikoga pregazio.
Najveća sportska emocija
Nevjerojatno mi je da su među zabavljačima na bini, prije i poslije Goranova dolaska, svirali Daleka obala, TBF, Oliver, Severina...
- Malo, malo, malo san maka...
Da malo... Goran je tih dana, barem u tih 48 sati od pobjede nad Patrickom Rafterom, preko obaveza u Londonu, leta do Splita u privatnom zrakoplovu Bernieja Ecclestonea, dočeka na Rivi, pa nastavka fešte u Bolu na Braču, spavao točno - nula minuta. Usput je na katamaranu potpisao ugovor s Hajdukom i dobio dres s brojem 213 (toliko je asova zabio u sedam mečeva), dobio bi i ključeve grada, možda i države, jer naklonio mu se i tadašnji premijer Ivica Račan nazivajući ga “primjerom koji moramo slijediti”.
Goranu su se došli nakloniti i svi sportski sportaši, oni malo bolji i uspješniji imali su pristup na binu. Poput Tonija Kukoča, na primjer. Evo će sada u razmaku od dva mjeseca biti primljeni u Hall of Fame svojih sportova. Bio je tamo i Zvonimir Boban, jedan od najboljih njegovih prijatelja među sportašima. Toliko dobar da je 2004. godine u Wimbledonu uživo pratio Goranov oproštaj od tenisa. Na centralnom terenu, protiv Lleytona Hewitta. Prethodne dvije godine nije mogao igrati, nije niti branio naslov. Zbog ozljeda, naravno.
- Najveća sportska emocija koju sam doživio - rekao je kapetan Vatrenih tada.
- Ne mogu usporediti s našim dočekom po povratku iz Francuske 1998. godine, mi tada nismo znali što se događa u Hrvatskoj i što se sprema, a ovo sam pratio iz Hrvatske, sa svima drugima...
Onaj trenutak kad se Goran konačno popeo na binu, unezvjerenog pogleda kao da pokušava prebrojati koliko je to ljudi došlo njemu u čast na Rivu, ostaje za sva vremena. On u dresu Netsa s brojem tri, u spomen na svoga sportskog heroja Dražena Petrovića. I povijesni govor, iz glave, ali onaj koji je prošao godinama ranije zamišljajući što će to biti kad osvoji Wimbledon. Samo što je triput gubio finalu i više nitko normalan nije mislio da će dočekati još jednu priliku.
Najjači smo!
- Prije misec dana sam bio ovde ka i svi vi, slavili smo Hajdukov naslov prvaka. Mislija san se, šta će bit ako je osvojim Wimbledon. Ovo šta ste vi napravili je nezaboravno. Svugdi san bija, ali mi smo najluđi na svitu. Brazil je k...c za ovo! Ovo su dva dana koja nikada neću zaboravit. Fala vam šta ste virovali u mene. Nisan se skida u polufinalu i finalu (inače je bacao majicu u gledalište, pa je shvatio da će mu ih faliti, op.a.), ali zato sada skidan rebatinke, postole, šal... Sveti Draženov dres ne mogu, ali evo i ove dvi majice. Ovo sam uvik tija napravit. Najjači smo! - rekao je Ivanišević po završetku jedinstvenog striptiza ostavši samo u gaćicama i dresu.
Sve ostalo je bacio ljudima, baš nas zanima čuvaju li se još te relikvije?
- Toliko san plaka da se i Bog smilova i da mi još jednu šansu.
Prije nego se sklonio s bine, poželio je skočiti u more na Rivi, ali to je jednostavno bilo neizvedivo. Netko bi sigurno stradao. Kakve je sreće i kolike je kredite kod Boga ispucao, vjerojatno bi to bio on. Završilo je dobro, završilo je najbolje na svijetu. I bez mene.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....