U nedjelju Roland Garros otvara svoja vrata po 123. put. Drugi Grand Slam sezone također je prihvatio opciju s početkom dan ranije, dakle u nedjelju, jasno iz komercijalnih razloga (jedan dan više za prodaju ulaznica), no ionako je najvažnije tko će dočekati onu treću nedjelju. Ili u slučaju tenisačica, subotu, jer u ta dva dana, 8. i 9. lipnja, odlučivat će se o pobjednicima turnira.
Do tada treba preživjeti sve plutajuće mine i zamke, a zanimljivo je da kod tenisača tradicionalni favoriti trenutačno ne stoje baš dobro. Realno je - koliko god to čudno bilo za napisati i pročitati - očekivati da će se prekinuti monopol Rafaela Nadala, a da bi se istovremeno mogao postaviti jedan takav kod tenisačica u režiji Ige Swiatek.
No, ima dosta zanimljivih tema uoči samog početka Roland Garrosa.
Rafin posljednji ples u ‘svojoj kući‘
Od 2021. godine kada uđete u kompleks Roland Garrosa, jedna od prvih stvari koja vam zapne za oko jest statua koja prikazuje najvećeg šampiona u povijesti pariškog Grand Slama. Poza je nepogrešiva: tijelo u pokretu, lijeva ruka s reketom u šaci u zamahu preko prsa, noge u raskoraku, levitiraju iznad tla; traka oko glave, otvorena usta, čak se i bicepsi ocrtavaju na ljevici. O licu se može debatirati, ima li dovoljno sličnosti sa stvarnom osobom, ali gledajući cjelokupnu skulpturu lako možete zamisliti da je taj čelični div od tri metra upravo “zakucao” svoj prepoznatljivi forhend.
Štoviše, impresivne dimenzije i čelična, siva boja “bacaju” malo i na Terminatora, a to je zapravo posve dobra simbolika. Jer doista se radi o Terminatoru zemljanih terena, o nedodirljivom vladaru Roland Garrosa.
Taj će spomenik ostati tamo valjda dok je svijeta i vijeka, ali pravi Rafael Nadal, jer o njemu je, jasno, riječ, ovih će dana vjerojatno posljednji puta uživo kao igrač dolaziti u svoj teniski hram. Uskoro navršava 38 godina, a mirovina za njegovo već naveliko izraubano i izranjavano tijelo već dugo čeka odmah iza ugla. Da, postoji još šansa da će se pojaviti i dva mjeseca kasnije na Olimpijskim igrama, koje će održavati na tim istim terenima, ali te su šanse male, a k tome to neće biti taj turnir, taj ugođaj, to ipak neće biti “njegov” turnir.
Uložio je Španjolac velike napore, bio na operacijama, preskakao turnire, trenirao, sve činio kako bi se što je moguće bolje spremio da može još samo jednom doći u Pariz. Na svoj posljednji ples u Roland Garrosu. I skoro pa je bogohuljenje reći da će Nadal igrati, a da neće biti favorit Roland Garrosa, ali od toga se, s obzirom na sve okolnosti, ne može pobjeći. Nikad se doslovce to nije dogodilo, otkako je još 2005. prvi puta kročio na terene u Bulonjskoj šumi. U svom debiju odmah je osvojio titulu, sa 19 godina i 2 dana, pa onda to ponovio još 13 puta u sljedećih 17 godina. Nitko nikada nije osvojio isti Grand Slam 14 puta, nitko nije upisao 112 pobjeda iz 115 mečeva na istom Grand Slamu. Nitko, jednostavno, nije ostavio takav trag na jednom turniru, kao što je Nadal učinio s Roland Garrosom.
Međutim, sasvim je lako moguće da će ovo biti i njegov najkraći boravak u turniru. Najčešće je slavio rođendane (3. lipnja) tijekom samog turnira, a ovaj puta bi to značilo da će dočekati najmanje drugi tjedan turnira. No, mogao bi se oprostiti već u 1. kolu jer ždrijeb je bio nemilosrdan i dodijelio mu Alexandera Zvereva. Nijemac je četvrti na svijetu, upravo je osvojio Masters 1000 u Rimu i jedan je od najtežih suparnika kojeg želite vidjeti s druge strane mreže.
Nadal, pak, ove sezone odigrao je samo 11 mečeva, pokušao se “šparati” za Roland Garros, ali morao je nešto i odigrati da vidi koliko može, koliko je spreman. Nije, nažalost, to ni sjena pravog Nadala, pa je vagao i s odlukom hoće li igrati u Parizu, ali odlučio si je dati još jednu, vjerojatno posljednju šansu. A kad je već tu, onda ga zanima samo pobjeda, samo osvajanje turnira, jer sve ostalo ništa mu ne znači.
I koliko god svakom normalnom biću razum govori da će ovo ipak biti ništa više nego “počasni krug”, dolazak kako bi se od svog carstva oprostio na terenu, “sa štitom” i reketom u rukama, a ne pismom na Instagramu, jednako je teško srce uvjeriti da čudo nije moguće. Samo zato što su to Nadal i Roland Garros i zato što ga je osvajao 14 puta. 14!
Tko se usudi reći da neće i petnaesti?
Đoković u potrazi za izgubljenim identitetom
Prvi tenisač svijeta nalazi se u situaciji na kakvu nije navikao. Pet mjeseci sezone je već prošlo, a Novak Đoković nema na kontu niti jedan osvojeni turnir. Nema niti jedno finale. Jedini mu se puta to dogodilo 2018. godine, kada je i na titulu i na finale čekao sve do travnatog dijela sezone. No, to je djelomično i “opravdano” jer je početkom godine bio na operaciji lakta. Sada, međutim, naizgled nema nikakvih zdravstvenih smetnji, isključimo li nespretni incident s gledateljem kada je dobio metalnom bočicom za vodu po glavi.
Ni Đoković (37) ne skriva da ga do kraja karijere, koliko god ona još trajala, zanimaju samo najveći turniri, samo Grand Slam trofeji. I da sve radi samo kako bi godišnje odradio ta četiri turnira na pravi način, da na njima bude u svom najboljem izdanju. Iz tog kuta, porazima od, primjerice Luce Nardija u Indian Wellsu ili od Alejandra Tabila u Rimu, ne treba davati previše na važnosti. Jer su se dogodili na “nebitnim” turnirima. Međutim, problem je što takav pristup i takvi porazi neizbježno ruše samopouzdanje, a onda remete i pripreme i formu uoči onih važnih mečeva i turnira. Jer kako uhvatiti kontinuitet kada gubiš svaki turnir, koji si inače osvajao?
Shvatio je i Novak da je “u banani” pa je iznenađujuće zatražio pozivnicu za turnir u Ženevi, u tjednu prije Roland Garrosa. To je za najbolje na svijetu izumrla praksa, igrati tjedan prije Grand Slama, ali Đoković je u potrazi za izgubljenim identitetom pokušao i nešto izvan protokola. Kad već, očito, nije upalilo što je pokušao razdrmati situaciju otpuštanjem i teniskog (Goran Ivanišević) i kondicijskog trenera (Marco Panichi). Ispalo je kao da su oni krivi za loše rezultate, ponajviše za poraz na Australian Openu (Sinner), ali izgleda da problemi leže negdje drugdje.
Jer i u Ženevi je Đoković dobio novi “šamar”. Tomas Machač (ATP 44) izbacio ga je u polufinalu.
- Naravno da sam zabrinut. Nisam igrao dobro cijele ove godine, već samo sporadično dobre mečeve tu i tamo. Nikako se ne smatram favoritom za Roland Garros u ovoj situaciji - rekao je Novak.
Opet, to je Đoković, koliko se samo puta u jednom meču vraćao “iz mrtvih”, a negdje će sigurno opet krenuti. Možda baš u Parizu...
Sinner & Alcaraz nedovoljno spremni?
Bez “starih sumnjivaca” Nadala i Đokovića u njihovom pravom izdanju, u potrazi za sljedećim favoritima logično se okrenuti onima koji su posljednji prekidali njihovu dominaciju na Grand Slam turnirima. A takvih nema puno. U posljednje dvije i pol godine u tome su uspjeli samo Carlos Alcaraz i Jannik Sinner.
Međutim, novi generacijski rivali uoči Roland Garrosa upali su u probleme s ozljedama. Alcaraz je zbog podlaktice desne ruke odigrao samo jedan turnir na zemlji, Madrid, i došao do četvrtfinala. Skromno.
Sinner, koji je imao fantastično otvaranje sezone (zapravo nastavak sjajnog kraja lanjske) osvajanjem Australian Opena, pa onda Rotterdama i Miamija, malo je usporio dolaskom na zemlju. Doduše, on zbog ozljede kuka, radi kojeg se povukao iz Madrida te preskočio domaći Masters 1000 u Rimu. Potvrdio je da će igrati Roland Garros, ali ostaje upitnik što će se događati s tim kukom, pogotovo na zemlji i potencijalno jako dugačkim mečevima od pet setova... Inače, Sinner bi nakon Roland Garrosa mogao postati i svjetski broj 1, ali za to mu treba plasman u finale, a da istovremeno Đoković ne uđe u polufinale.
Hoćemo li vidjeti novog Grand Slam pobjednika?
Nije nemoguće s obzirom na okolnosti (ozljede, forma) oko protagonista koji već imaju Grand Slam titule (Đoković, Nadal, Sinner, Alcaraz). Kandidati, jasno, stoje u redu, neki već duže vremena, poput Alexandera Zvereva. Nijemac je već godinama u svjetskom vrhu, ali napunio je “već” 27 godina, dok u CV-ju ima “samo” jedno GS finale, US Open 2020. U Parizu je tri puta, i to u posljednje tri godine bio polufinalist, možda je napokon došlo njegovo vrijeme. Osim ako ga ne omete početak sudskog postupka u Njemačkoj, u kojem ga bivša djevojka optužuje za nasilničko ponašanje. Sud je zakazao početak procesa 31. svibnja, usred, dakle, Roland Garrosa.
Casper Ruud, pak, posljednje dvije godine sasvim je neočekivano, ali nikako ne i slučajno stigao do finala Roland Garrosa. Danilu Medvedjevu zemljana podloga toliko je mrska da bi se i on sâm isključio iz konkurencije. Andrej Rubljov osvojio je Madrid nedavno, no teško ga je zamisliti kao osvajača Roland Garrosa, baš kao i Bena Sheltona, Nicolasa Jarryja, Huberta Hurkacza...
Tko može zaustaviti Igu Swiatek?
Ako je muški turnir Roland Garrosa bez izrazitog favorita, u ženskom dijelu takvih nedoumica nema. Iga Swiatek trostruka je osvajačica pariškog turnira u posljednje četiri godine, odnosno trenutačno je u nizu od 14 pobjeda na terenima RG-a i malo tko vjeruje da neće doći do 21. Prevedeno, sedam novih pobjeda i nova titula pobjednice prilično je sigurna oklada.
Osvojila je i dva najveća zemljana turnira prije Roland Garrosa, Madrid i Rim, a u oba je finala pobijedila drugu na svijetu, Arinu Sabalenku. Forma Jelene Ribakine je promjenjiva, Coco Gauff ne izgleda previše uvjerljivo (a i ona je izgubila od Swiatek u Rimu), dok lanjske senzacionalne finalistice iz Pariza, Čehinje Karoline Muchove, nema u turniru zbog ozljede.
Što mogu četiri Hrvatice i samo jedan Hrvat?
Borna Ćorić jedini je naš muški predstavnik u glavnom turniru, ali njegova forma u posljednje vrijeme ne daje mu pravo da se može nadati nekom velikom rezultatu u Parizu. Štoviše, izgubio je sedam od posljednjih deset mečeva na Touru i to se odražava na njegovu renkingu, budući da je pao na trenutačno 71. mjesto.
Kod tenisačica imamo mali paradoks da su dvije nominalno najbolje naše igračice, Donna Vekić i Petra Martić, u lošijem trenutku nego li dvije koje stižu iz kvalifikacija. I Osječanka (8-10) i Dućanka (5-10) imaju negativan skor u 2024. godini, dok su puno raspoloženije Jana Fett (20-9) i Lucija Ćirić Bagarić (28-5). Istina, jasno, da su dvije potonje svoje rezultate ostvarile na ITF Touru, ali barem jašu na pozitivnom valu.
Kao i uvijek, velike nade nam ostaju i igrači u parovima. Ivan Dodig brani lani osvojeni trofej s Amerikancem Austinom Krajicekom, Mate Pavić i Ekvadorac Marcelo Arevalo igrali su dva ATP finala u razmaku od sedam samo dana, a Nikola Mektić i Wesley Koolhof s kvalitetom i iskustvom koje posjeduju uvijek su “u igri”.