Marija Tudora smo dobili u Zürichu, između dva leta. Trener Milosa Raonica krenuo se pridružiti Kanađaninu na Bahame, čeka ih obilna porcija treninga. Nesretni Raonic, najozljeđivaniji tenisač na Touru, nije igrao od Miamija, gdje je u osmini finala izgubio od kasnijeg pobjednika Huberta Hurkacza u tie-breaku trećeg seta. Ako je zemlju svjesno propustio, htio je biti spreman za travu i Wimbledon, gdje je bio finalist prije pet godina.

Karijera u raskoraku

No, taman u jeku priprema otišao mu je mišić i uslijedio je novi otkaz.

- Tako sam ja doma proveo puna dva mjeseca, nevjerojatan luksuz - rekao je Tudor i odmah iza toga:

- Znam da me ne zoveš zbog Raonica - nakon čega je prasnuo u smijeh.

- Dvadeset godina, ha? Ali imam novost za tebe i za sve koji me zovu ovih dana. Nemam više ništa novo reći na tu temu. Mogu se samo ponavljati.

Tako mi je i samom. I ja se ponavljam dvadeset godina. Možda ću još dvadeset, makar čisto sumnjam. Za one koji zaboravljaju, očajni je Goran Ivanišević nakon povratka iz Australije gdje je izgubio u 1. kolu kvalifikacija Australian Opena (da, dobro ste pročitali) od Petra Luxe, nazvao Tudora i pitao ga je li za suradnju. Tudor je imao 23 godine, igračka karijera u raskoraku, prihvatio je, što će drugo. Trener ili sparing partner, netko za olakšati dušu, rasteretiti Gorana. Ma, sve što treba.

- Možda sam mu ja u tom trenutku značio više od Boba Bretta, nekakav ispušni ventil, jer što će netko njemu s 30 godina pričati o tenisu? Ako sam mu na kraju balade pomogao jedan posto, ja sam sretan i presretan. I mene je taj Wimbledon obilježio za sva vremena, gurnuo me do kraja u trenerski posao. Danas ne bih trenirao Milosa Raonica, otvorila su mi se sva vrata.

Ovo je treća godina da je s Raonicem, niti jedan trener nije toliko izdržao s Kanađaninom. Uostalom, Tudor je upao s Goranom, pa je Raonic otkazao Goranu, a ovaj mu rekao, “ostani, ako on tako hoće”. Nekoliko mjeseci kasnije Goran je primio poziv Novaka Đokovića.

Počelo nakon Moye

- Sve što Nole radi, radi planski. I to što je zvao Gorana, znao je zašto ga zove. Pogledajte što je Goran napravio s Čilićem, Marin ni prije ni poslije nije tako dobro servirao. Ista stvar je s Noletom, koji sada bez problema udara drugi servis 175 kilometara na sat. Sve je to do Gorana.

Ali, mi nismo zvali da bismo slušali laude o Ivaniševiću treneru, nego o onome što je bilo prije 20 godina. Makar se ponavljali.

- Kad sam počeo vjerovati da je čudo na pomolu? Iskreno, kad je dobio Moyu u 2. kolu. Moya me prenerazio koliko je dobro odigrao na travi, znao sam da je svestran, ali i Goran je odigrao strašan meč. Moya je tada rekao da Goran može i osvojiti, ako će nastaviti igrati kao protiv njega. Hej, to je bilo tek 2. kolo. Tko bi se usudio tako nešto reći na glas, stvarati Goranu dodatan pritisak. Zato sam šutio, ali sam počeo vjerovati.

Kažu, Goran je imao puno sreće. Najprije je mladi Roger Federer maknuo s puta Petea Samprasa u osmini finala, potom je Tim Henman pobijedio Federera, a onda je u polufinalu Patrick Rafter uklonio Andrea Agassija.

- Na to imam samo jedan odgovor. Goran je pobijedio četiri što bivša, što buduća broja jedan. Carlosa Moyu, Andyja Roddicka, Marata Safina i Patricka Raftera. Mislim da je teško pronaći sličan primjer.