Mate Pavić još je uvijek na sedmom nebu. Sretan i presretan što je konačno u vlasništvu najdražeg mu trofeja, jer od Wimbledona nema ništa bolje i veće za 28-godišnjeg Splićanina (rođendan je proslavio 4. srpnja za vrijeme turnira).
- Dolazim sebi polako. Još sam u Zagrebu, planiram se zaletjeti do Splita na dan, dva. Malo je sve skupa zeznuto, premalo vremena do leta na Olimpijske igre u Tokio 19. srpnja, ali što je, tu je. Teniski kalendar je takav kakav jest, ne mogu utjecati. Nadam se da ću se stići malo odmoriti tih par dana, maknuti se od svega.
Posljednja tri meča u Wimbledonu bila su izuzetno naporna, svaki je bio priča za sebe. Od nadoknađivanja 0:2 u setovima protiv Lukasza Kubota i Marcela Mela, teške i neizvjesne bitke s Rajeevom Ramom i Joeom Salisburyjem, pa do finala s posebnim tenzijama protiv Marcela Granollersa i Horacija Zeballosa.
Treninzi od 20 minuta
- Prvi od ta tri meča je sigurno bio najteži, oni su lako mogli dobiti u tri seta i s mentalnog aspekta u tom smo meču pokazali najviše. Nikako nismo mogli uloviti naš ritam igre, spašavali smo neke break-lopte u trećem setu i kad smo nekako uspjeli dobiti taj set, postalo je lakše. Do kraja meča smo bili bolji. Moj je dojam da su Ram i Salisbury u polufinalu bili bolji od nas, mi smo osvojili samo jedan poen više, a završilo je 3:1. Oni su imali dosta neiskorištenih break-lopti, ali naš je forte cijele sezone izvlačenje iz teških situacija. Finale bi bilo teško bez obzira tko je s druge strane, a bio je par, jedan od rijetkih, koji nas je dobio ove godine. Ovako je sigurno slađe osvojiti, nego da smo se prošetali s glatkim pobjedama. U tome jest draž. Wimbledon je jedini Grand Slam turnir koji se igra na tri dobivena seta, zato ga je puno teže osvojiti. Nama je ta činjenica pomogla u četvrtfinalu, imali smo vremena za povratak.
Njihov podvig dodatno dobiva na važnosti kad se sjetimo gdje su bili prije mjesec dana. Od apsolutnih favorita za osvajanje Roland Garrosa do pozitivnih nalaza na korona virus. Odjednom je sve ono dobro što su radili, došlo pod znak upitnika. Propao je Roland Garros, a nad Wimbledon se nadvio oblak sumnje.
- Nije nam bilo zabavno, pet dana smo osjećali blage simptome, proveli deset dana u karanteni ništa ne radeći, fizički smo ispali iz ritma. Kad smo 11. dan bili negativni na test, kao da smo se ponovo rodili. Znali smo da moramo napraviti sve kako bismo bili optimalni za Wimbledon. Odlučili smo da ćemo se kroz dva turnira pokušati što bolje pripremiti. Prvi dan po dolasku u London trenirali smo dvadeset minuta, pa smo to podizali. U Queen’s Clubu smo igrali reda radi, nismo mislili ni da ćemo dobiti taj jedan meč. Eastbourne je ispao odličan, pobjeda nad Ramom i Salisburyjem u finalu. Pet puta smo ih, mislim, pobijedili ove godine. Ne znam može li se nazvati srećom, ali definitivno nam je odgovaralo što je prvog tjedna u Wimbledonu kišilo i što su prva dva kola srezali na dva dobivena seta. To smo lako riješili, sačuvali smo snagu, porasli u izvedbi.
Stalno gledao na sat
Finale je bilo specifično i zato što je kasno počelo. Da su Granollers i Zeballos eventualno uzeli četvrti set, peti bi se igrao u nedjelju.
- Nekoliko sam puta pogledao na sat tijekom četvrtog seta. Bilo je 22.15, pa 22.20 sati, znam da se ne igra nakon 23 sata, prolazi mi kroz glavu što ako... Ne bi nam bilo ugodno vratiti se u nedjelju i igrati jedan set. A imali smo te neke prilike, break-lopte, jednu ili dvije meč-lopte, ne mogu se svega ni sjetiti. Bili smo bolji u tom četvrtom setu, njima se namjestilo par sretnih poena.
Ipak su dočekali novu meč-loptu, a u tom poenu je bilo svega. Čak tri smeša u nizu su morali potegnuti da bi Španjolac i Argentinac konačno potpisali predaju.
- Meni je onaj prvi smeš bio najteži u karijeri, haha. Prije toga je Nikola pogodio odličan retern, pomislio sam da će biti gotovo, ali onda je Granollers odigrao spretan poluvolej, Nikola uzvratio strašnim lobom. U tom trenutku prema meni dolazi loptica, znam da je to smeš za pobjedu, milijun stvari mi je prošlo kroz glavu u toj sekundi. Odigrao sam mlako, na sigurno, poslije toga i Nikola, a kad je došao treći skupio sam hrabrosti potegnuti, više u stranu. Ne želim ni pomisliti što bi bilo da su se i tada izvukli, da je set otišao u tie-break.
Ožiljci stari 4 godine
Zanimljivih podataka svugdje se može pronaći, pa tako i onaj da su Ashleigh Barty i on deset godina nakon juniorskih naslova u Wimbledonu, postali seniorski pobjednici. Mate je samo jedan od petorice igrača, koji su to učinili. Ostali su Todd Woodbridge, Jonathan Palmer, Horia Tecau i Pierre-Hugues Herbert.
- Sjećam se kad je ona pobijedila, ali u subotu sam postao svjestan kad se o tome dosta govorilo za vrijeme njenog finala. Dodatan motiv za mene. A što se tiče ovoga drugog, mislim da je riječ o dosta dobroj petorci. Meni je Wimbledon uvijek bio nešto posebno, sve zbog Gorana, a bilo bi tako i da nije bilo Gorana. Usput, Goran nam je poslao video čestitku. Zbog ožiljaka od onoga finala prije četiri godine, koje smo Marach i ja nesretno izgubili od Kubota i Mela, znao sam govoriti da bih mijenjao titule s Australian Opena i US Opena za ovaj iz Wimbledona. To mi je bio veliki cilj.
Sada s Wimbledonom ima tri od četiri najveća. Jedino Roland Garros nedostaje.
- Pariz mi ostaje malo nesretan, još mi se dogodilo i ovo s koronom. Izgubio sam dva finala u paru i dva u miksu, ali ima vremena. Jedan od ciljeva sada će biti upotpuniti Grand Slam titule.