Prvo pitanje bilo je vezano za Roland Garros i probleme s kojima su se tamo suočili, odustajanje zbog pozitivnih nalaza na korona virus.
- Bilo je to zbilja deset teških, teških dana. Zaglavljeni u sobi, praktički zatvoreni. Osim toga bili smo i bolesni, osjetili smo posljedice. Nije bilo zabavno - rekao je Splićanin.
- Na sreću, bili smo u stanju odmah iza toga igrati u Queen's Clubu. Odigrali smo dva meča, drugi glatko izgubili. Nakon toga smo otišli u Eastbourne, osvojili turnir i vratili dio samopouzdanja. Uspjeli smo unatoč svemu odigrati dosta mečeva na travi, pomoglo nam je da u Wimbledon dođemo manje-više spremni. Na kraju smo odigrali tri teška meča od četvrtfinala, vraćali se s 0:2 u setovima. To je bio strašno težak meč u četvrtfinalu, ali fizički smo bili spremni. Ovaj tjedan je bila borba od početka do kraja, ostavili smo koronu iza nas i sada smo tu gdje jesmo. Pobjednici Wimbledona!
Možete li objasniti kakav je osjećaj, koliko je to posebno za vas? Najprije Goran i njegovih dvadeset godina nakon trijumfa, a sada vi kao prvi hrvatski tandem?
- Za nas je ovo, sto posto, najbolji turnir na svijetu. Za većinu tenisača je takav, ali za nas, zbog Gorana, pogotovo. Mi smo odrasli na Goranu. Za mene je Goranovo osvajanje Wimbledona prva asocijacija na tenis, tako sam počeo gledati tenis. Wimbledon i Goran. Oduvijek je ovaj turnir meni značio najviše, tako je i s Matom. To je i jedan od razloga zašto smo bili u stanju proći kroz sva ova iskušenja, počevši s koronom i u nastavku s ova tri nevjerojatno napeta meča. Kad je Wimbledon u pitanju, motivacija nikada nije sporna. Tako sam vidio ono četvrtfinale protiv Kubota i Mela, jer nije bilo upitno hoćemo li se boriti do kraja. Bilo je jasno da nema predaje, to nas je guralo, to je bio naš motor sve do kraja.
Kakav je uopće vaš odnos s Goranom?
- Svi mi imamo dobar odnos s Goranom, družili smo se i u ova dva tjedna - rekao je Mate, koji je i zagrijavao Novaka Đokovića uoči polufinala, jer je Denis Shapovalov ljevoruk kao i Mate.
- Goran nas uvijek zove, ako Novaku treba sparing partner, tako je bilo i sada. I prije finala smo se družili, zajedno smo doručkovali, pričali, opuštali se. Svi mi u Hrvatskoj znamo da je sada dvadeset godina od toga nezaboravnog finala. Meni je poseban i zbog toga jer smo oba iz Splita. To sam finale gledao kao dijete, to je dio moga odrastanja. Ne znam kako bih vam objasnio kako se sada osjećamo.
Što biste sada mogli reći o iskustvu igranja na centralnom terenu Wimbledona? Svi kažu da je drugačije nego na ostalim Grand Slam turnirima.
- Složio bih se s vama, navijači su čudesni, svi znaju što je tenis - ubacio se Mektić.
- I vole tenis. Imam osjećaj i da cijene igru parova. Inače ih ne bi toliko ostalo gledati naše finale. Kad pričamo o Wimbledonu, pričamo i o nevjerojatnoj tradiciji. Sada moram spomenuti i ATP Finals, koji se također igrao u Londonu i za nas je drugi najvažniji turnir. Ovdašnja publika voli igru parova, a nama je lijepo igrati na ovakvom stadionu ili u 02 Areni, osjetiti tu energiju. Ne bih time želio umanjiti vrijednost ostalih Grand Slam turnira, to nikako, ali ovo je stvarno nešto posebno.
Sada ste se popeli na teniski Mount Everest, ali za nekoliko tjedana počinju Olimpijske igre. Koliko još u vama ostalo snage da u Tokiju krenete po zlato?
- Imamo snage. Očito je da smo puni samopouzdanja i da će nam to puno pomoći - rekao je Pavić.
- U ovom trenutku nam treba nekoliko dana odmora. Nemamo baš previše vremena. Ako se ne varam, za sedam ili osam dana letimo u Tokio. Očito je da nam raspored ne ide na ruku, ali i dalje imamo dobru priliku. Bit ćemo tamo među favoritima, a u kakvoj smo formi, prilika je dobra. Nadamo se da ćemo se stići odmoriti, malo uživati kod kuće i onda biti spremni za Olimpijske igre.