Pričao sam s mamom sinoć, ona ne voli gledati moje mečeve. Rekao sam joj: "Majko, osvojio sam već 80.000 funti ovaj tjedan, smiri se malo". Rečenice su to koje je, uz široki osmijeh i glasne ovacije publike, izgovorio 142. igrač svijeta Liam Broady nakon što je s Wimbledona ispratio Caspera Ruuda, četvrtoplasiranog na ATP ljestvici. Dan ranije Natalija Stevanović, kao 225. igračica na WTA ljestvici, pobijedila je Karolinu Pliškovu, 16. na svijetu, a Guido Pella (308) okončao je ovogodišnji wimbledonski put našeg Borne Ćorića (14.). Potaknuti tim pothvatima, prisjetili smo se najvećih senzacija kojima je All England Club svjedočio.
Priča, dakako, mora započeti s Goranom Ivaniševićem. Na današnji dan, prije 22 godine, hrvatski tenisač šokirao je globus pobijedivši u dramatičnom finalu Patricka Raftera (6-3, 3-6, 6-3, 2-6, 9-7) i osvojivši kultni londonski turnir. Do tog romantičnog 9. srpnja 2001., kada je, nakon tri sata i dvije minute bitke na centralnom terenu, iskoristio četvrtu meč loptu i upisao se u tenisku povijest, Goran je tri puta gubio u finalima Wimbledona. U finalu 1992. zaustavio ga je Agassi, a 1994. i 1998. snove mu je ukrao Sampras.
Posveta Draženu
Ono što nije uspio u svom "primeu", međutim, Ivanišević je napravio na zalasku karijere, kao 125. igrač svijeta, stigavši na turnir s pozivnicom na račun starih zasluga. Na svom veličanstvenom putu do naslova pobjeđivao je, redom, Moyu, Roddicka, Safina, Jonssona, Rusedskog i Henmana, a onda je, u završnom okršaju, slomio i Raftera te postao prvi (i jedini) Hrvat koji je osvojio Wimbledon, prvi osvajač koji je na turnir stigao s pozivnicom, kao i pobjednik s najnižim renkingom. Sekvenca trajno pohranjena u nacionalnu memoriju jest ona s kraja petog seta, kada je Ivanišević (četvrti put) servirao za pobjedu, a Australac poslao lopticu u mrežu. Goran je pao na wimbledonsku travu i plakao od sreće, a zajedno s njim plakala je i čitava Hrvatska.
- Ovu titulu posvećujem jednom od najvećih košarkaša svih vremena koji je 1993. stradao u prometnoj nesreći, zove se Dražen Petrović. Ovo je za tebe, prijatelju, počivaj u miru i hvala ti - rekao je Splićanin kroz suze nakon čudesnog pothvata.
Petnaest godina kasnije Ivanišević je inspirirao do tada anonimnog Marcusa Willisa. Britančev jedini teniski uspjeh do svibnja 2016. bilo je četvrtfinale Tunisia Futuresa, kojim je uprihodio 356 dolara. Razmišljao je tada o umirovljenju i prelasku u trenerske vode, ali ga je djevojka Jennifer Bate uvjerila da nastavi igrati. Mjesto u pretkvalifikacijama Wimbledona dobio je nakon povlačenja Ricea; priliku je objeručke zgrabio i nanizao tri pobjede, a onda još toliko u završnim kvalifikacijama, uključujući i one protiv Medvedeva i Rubljova. U prvom kolu pobijedio je Berankisa, da bi ga u drugom zaustavio Federer.
Hrvatske senzacije
Ivo Karlović također je svojevremeno šokirao All England Club. Div sa Šalate 2003. je godine, kao 203. na ATP listi, u prvom kolu srušio drugog igrača svijeta Lleytona Hewitta, postavši tako prvi kvalifikant u povijesti koji je na startu londonskog turnira pobijedio branitelja naslova. Prije toga Karlović je imao tek dvije pobjede na ATP Touru. Godinu ranije pak Mario Ančić, kao 18-godišnji kvalifikant i 154. igrač svijeta, u prvom je kolu s 3-0 u setovima pobijedio sedmog nositelja - Federera.
Treba spomenuti i 2012., kada je Lukas Rosol kao 100. igrač svijeta slavio protiv Nadala, svjetskog broja 2, koji je prethodno igrao finale Australian Opena i osvojio Roland Garros te dvaput u tri mjeseca pobijedio Đokovića. Priču o najvećim senzacijama na Wimbledonu zaključit ćemo Jelenom Dokić koja je kao 16-godišnja kvalifikantica (129 na WTA ljestvici) 1999. godine u prvom kolu bila bolja od tada prve igračice svijeta, Martine Hingis, i to s nevjerojatnih 6-2 i 6-0. q