Svijet je na neobičan, pa možda čak i čudan način doznao da se rađa potencijalna zvijezda. Autor priče bio je Australac i negdašnji wimbledonski pobjednik Pat Cash, koji je trebao na Mallorci igrati ekshibicijski dvoboj s Borisom Beckerom. No, kako se to gotovo redovito događalo kada je njemački tenisač bio u pitanju, morao je odustati zbog ozljede mišića ili mu se jednostavno nije igralo, pa su Cashu rekli da će ga zamijeniti jedan 14-godišnjak, talentirani lokalni momak. Ne znam je li Cash tada prvi put čuo za Rafaela Nadala, ali znam da mu nije bilo drago što će igrati s tamo nekim klincem koji još nije ni u juniorskim danima. Pokazalo se da je taj momak i u tom dvoboju ostavio veliki trag pa se Cash kasnije sjetio...

- Jedva sam dobio taj meč i tada sam shvatio da u tom momku ima nešto.

Federer je imao 4 ‘fore’

Ne mogu se točno sjetiti koliko je godina prošlo od tog trenutka, ali sve ono što je kasnije slijedilo pretvorilo se u priču o jednoj briljantnoj karijeri, ali i u priču o jednoj posebnoj generaciji. Naravno, bili su to Rafael Nadal, Roger Federer, Novak Đoković i Andy Murray, četiri teniska tenora koji su kao nitko prije njih dominirali svjetskim tenisom.

BRANDON MALONE Afp

Nadal je prvi veliki naslov osvojio u Roland Garrosu, bilo je to 2005. godine i na određeni način najava lavine koja dolazi. Švicarac Roger Federer tada je imao u svojoj vitrini četiri Grand Slam naslova, a Nadal, do tog Roland Garrosa, i Novak Đoković još se nisu upisali. Ali kad su krenuli onda su ne samo na slikoviti način zgazili sve što im je bilo na putu.

Nakon 17 godina ta zvijezda, njegova i njihova, još uvijek sjaji. Znala je povremeno zatitrati, ali nikada nije pala. Te 2005. godine pobjednik Australian Open bio je Marat Safin, veliki Rus koji je u polufinalu u dramatičnom dvoboju pobijedio Federera i pritom spasio meč loptu da bi u finalu nadigrao Australca Lleytona Hewitta. Sve što je slijedilo od tog trenutka pa nadalje bio je početak dominacije kakvu je teško i zamisliti, ali u vremenu koje je prošlo, teniski svijet se navikao na četiri tenora, a navikli su se na to i njihovi protivnici. Toliko su dominirali da su za ostatak ponudili samo mrvice.

Oni izvan tog čarobnog kruga s naslovom pobjednika Grand Slam turnira lako su se mogli nabrojati - veliki Argentinac Juan Martin del Potro je u New Yorku 2009. osvojio US Open, Marin Čilić je 2014. također bio pobjednik US Opena, dok je Stan Wawrinka slavio po jednom na Australian Openu, u Roland Garrosu i na US Openu. Wawrinka nikada nije bio ni približno popularan kao Federer, što je i bilo razumljivo, jer na vrhu nije bilo mjesta za dvojicu Švicaraca, iako je i on bio iz skupine genijalaca, čudesno talentiran. Uz tri Grand Slam naslova, osvajač Davis Cupa i zlatne olimpijske medalje u paru upravo s Federerom, ali i on je ostao u debeloj sjeni Nadala, Federera i Đokovića, kao i mnogi drugi.

Veliki ruski šampion

Vrijeme je prolazilo, dolazili su novi, mladi i potentni izazivači, ali na mnoge se još uvijek čeka iako su i oni barem povremeno imali svoje zvjezdane trenutke. Jedan od njih je definitivno Nijemac Saša Zverev, osvajač olimpijskog zlata u Tokiju. Austrijanac Dominic Thiem prvi je probio barijeru i prvi je osvojio Grand Slam naslov, ali čini se da će iz tog društva definitivno najjače izroniti Danil Medvedjev. Rus bi uskoro mogao zasjesti i na prvo mjesto svjetske rang liste, ali za ukus onih koji ga ne vole nije osvojio dovoljno. Kažu da mu karakter ne zadovoljava da iskaže svu veličinu talenta, ali to je nešto što su patentirali samozvani komentatori, jer Medvedjev je i na terenu, ali i izvan terena veliki šampion. A to što ponekad ima pet minuta ludila nije razlog da bi netko zaključio da taj momak mora naučiti prije svega respektirati svoje protivnike. A što je onda do sada činio?I tu je na određeni način u ovom trenutku kraj priče o velikim rivalima i budućnosti svjetskog tenisa koja je stalno negdje u blizini, ali stalno se događa i da “oni koji dolaze” iskaču iz tračnica bez obzira koliko bili talentirani.

KARIM SAHIB Afp

Rafael Nadal od talentiranog je klinca s Mallorce načinio grandiozan korak. Od njegovog prvog Grand Slam naslova prošlo je 17 godina, ali njegova zvijezda još uvijek sjaji i premda je u srednjim 30-ima čini se kao da nema namjeru stati. Malo tko je vjerovao da će Nadal nakon još jedne od brojnih ozljeda uskočiti u posljednji vagon, koji i nadalje sa 200 na sat juriša prema Mt. Everestu na kojem je toliko godina proveo i veliki Španjolac. Ali on je uvijek bio jedan od onih koji se bez obzira koliko težak pad bio, dočeka na noge i znao je izaći na kraj sa svim ozljedama koje su mu u jednom dijelu karijere jako opasno prijetile.

Mirno prema Parizu

Nadal se izdigao iznad svega i iznad svih i danas je s 21 Grand Slam naslovom vodeći u poretku, službenom ili neslužbenom, kako god želite, za najboljeg tenisača svih vremena. S jednim Grand Slam naslovom više nego što ga imaju Federer i Đoković, a s Roland Garrosom koji dolazi, dobri su mu izgledi da to i ostane. Iako, on nikada nije izgovorio da mu je to sve u tenisu, a često je pričao kako uz tenis ima još puno više i zapravo važnijih stvari.

I zato on mirno gleda prema Parizu, dok se Federer pokušava oporaviti od operacije koljena, a Đoković planira presicu na kojoj će objasniti svoj stav o svemu što se dogodilo na Australian Openu, na kojem je kratko boravio prije nego što su mu uskratili vizu.

Premda ima onih koji očekuju i nadaju se da bi mogli doznati nešto senzacionalno, nešto što još o svemu nisu čuli, bojim se da bi ih taj nastup Novaka Đokovića mogao poprilično razočarati. Sumnjam da u toj priči ima nešto što bi vas oborilo s nogu, kao što u svakoj priči o Rafaelu Nadalu ima nešto što će vas uvijek oboriti s nogu.