Borna Gojo puca od optimizma i samopouzdanja, potpuno tipično za jednog 21-godišnjaka, pogotovo za Splićanina. - Je, pravo je splitsko dite - rekla je sportska direktorica HTS-a Jelena Kostanić-Tošić dok smo gledali Goju na treningu s Ninom Serdarušićem.
- Ima tu pozitivnu drskost, a ima i jako puno talenta, moglo bi biti nešto od njega.
Nakon Andreja Rubljova igrat će s Nadalom jer je Ćorić nespreman. Nama to izgleda kao da je bačen među lavove, on koji je tek prije dvije godine počeo igrati na Challengerima, paralelno uz sveučilišni tenis za Wake Forest. - Jedva čekam i nije me strah.
Wimbledon najdraži
Borna je rođen iznad terena na Firulama, tamo živi i to mora vući paralelu sa slavnom četvorkom Nikola Pilić, Željko Franulović, Goran Ivanišević i Mario Ančić jer svi su tamo odrasli, u ulici Put Firula.
- Nemojte me uspoređivati s njima, puno pure moram pojesti da bih im se približio. Ja sam tenis počeo trenirati tek s 12 i pol godina, prije toga sam bio u Spinutu i Hajduku, igrao sam nekakvu polušpicu, a onda sam se naljutio na trenera. Otišao sam na tenis, na prvom turniru osvojio utješni turnir i rekao roditeljima da mijenjam sport. Njima je bilo svejedno.
Ponekad pomisli “što bi bilo da je bilo”, iz svoje generacije nogometaša pamti Nikolu Mora, Andriju Balića…
- Sve se događa s razlogom, to je bio moj izbor. Tenis sam počeo trenirati zbog Wimbledona, to mi je, kao i svakom Splićaninu, najdraži turnir. San mi je zaigrati u Wimbledonu.
Ljevak je, ali prvi trener mu je na samom početku gurnuo reket u desnu ruku, a kako se i njom jednako dobro služi… - Vidjet ćemo je li to bila dobra odluka. Znam za slične primjere. I Carlos Moya je ljevak, a igrao je desnom rukom, dok je kod Rafe Nadala obrnut slučaj.
U Splitu je najviše radio s Jozom Dumanićem, a kad je otišao u Zagreb, preuzeo ga je Velimir Zovko. Kad se s 19 godina odlučio uputiti na Wake Forest, bio je oko 700. mjesta na rang-listi. Kaže da je presudila puna stipendija, nekakva sigurnost.
- Tamo bih igrao jedan semestar pa bih zamrznuo studij. Mislim da sam se razvio u svakom pogledu, ne samo kao tenisač. Od sljedeće godine idem skroz u profesionalce jer se na Wake Forest mogu vratiti kad hoću završiti studij ekonomije. I to me neće ništa koštati.
Nemam što braniti
I što očekuje od sebe u prvoj pravoj godini na Touru? Sada je na 280. mjestu.
- Prvih sedam mjeseci ove godine nisam igrao gotovo ništa, nemam poena za braniti i mislim da je realno ciljati da ću popraviti renking kako bih ušao u kvalifikacije Roland Garrosa i Wimbledona. Ionako sam blizu, moglo se dogoditi da upadnem i u kvalifikacije Australian Opena s jednom ili dvije pobjede više kad sam nedavno bio na turneji u Kini.
Ta ga je turneja iscrpila, stalna vlaga u zraku, u jednom trenutku nanizalo se 13 mečeva u 14 dana, a on je živio samo na piletini i riži.
- Moglo je biti još bolje, na prvom Challengeru, koji je imao i najveći nagradni fond, izgubio sam u četvrtfinalu od Alejandra Davidovicha Fokine, iako sam imao break u trećem setu. Da sam to dobio… Falilo je iskustva, ali na svemu se uči.
Kad je rekao da mu je cilj Wimbledon, nije mislio da se time namjerava zadovoljiti. Ne postavlja si ograničenja, naročito sada kad je osjetio Rubljova, 23. tenisača svijeta.
- Evo ovako… Mislim da doslovno u svemu mogu napredovati i da još nisam na 50 posto svojih mogućnosti. U to stvarno vjerujem.