Ivan Ljubičić bio je poseban gost 30. izdanja Plava Laguna Croatia Opena i to nije niti malo slučajno i nema nikakve veze s njegovim trenerskim angažmanom uz legendarnog Rogera Federera. Naš proslavljeni tenisač, u najboljim danima treći na svijetu, osvajač sa Hrvatskom Davis Cupa 2005. godine u Bratislavi (te je godine imao omjer 11-1, poražen je tek od Dominika Hrbatyja u posljednjem meču) i osvajač brončane medalje u paru s Marijom Ančićem na Olimpijskim igrama u Ateni, vezan je za Umag više od bilo kojeg hrvatskog tenisača. Ljubičić je, naime, jedanaest puta nastupio u Stella Marisu u pojedinačnoj konkurenciji, ovdje je upisao prvu ATP Tour pobjedu (Tomas Carbonell, 1996. godine) i 1999. godine bio polufinalist. Ukupan omjer u Umagu bio mu je 14-11.
- Trideset godina, nije to mala stvar - rekao je kad je konačno pronašao vremena za nas između silnih obaveza.
Prva pobjeda i Guga
Našli smo se u hotelu Sol Garden Istria.
- Svi smo mi odrastali uz snove igrati u Umagu jednog dana. Imali smo i Indoors u Zagrebu desetak godina, ali Umag je bio prvi i još uvijek traje. Tu smo igrali kao djeca na Katoro kupu, pa na juniorskim turnirima, sjećam se Hempel kupa… Onda dođu kvalifikacije Umaga, u redu, ja ih nisam igrao, ali većina jest. Umag ti kao tenisaču vrlo brzo postane relevantna točka, teniski grad. Ja sam ovdje s Ivom Karlovićem zaigrao sa 16 godina u parovima i prošli smo prvo kolo, pobijedili smo Berasateguija i Claveta. Za nas je ta pobjeda bila prava eksplozija, nama je to bila velika stvar. Uzmite da danas klinci od 16 godina prođu 1. kolo na ATP Touru. Umag je, dakle, za svakoga tko se u Hrvatskoj bavi tenisom predstavljao i predstavlja vrh. Ja, eto, pamtim prvu pobjedu. U redu, Carbonell mi je predao nakon prvog seta, ali godinu kasnije sam ga dobio na challengeru u Zagrebu, haha. Drugo kolo je bio Guga Kuerten, rekli su mi “taj je tvoje godište, može se”. Izgubio sam od frajera, koji je sljedeće godine osvojio Roland Garros. Pamtim prvo polufinale na ATP Touru, najdraža pobjeda mi je nad Hrbatyjem u četvrtfinalu. Ubrzo nakon toga sam ušao u Top 100. Bilo je i kontroverzi nakon toga meča, haha. Hrbaty se naljutio što sam najprije išao zagrliti majku umjesto da sam njemu dao ruku. Kasnije sam ga zvao u hotel da se ispričam.
Uspomene, slatke uspomene…
- Ne možeš igrati tenis u Hrvatskoj, a da nisi prošao Umag. Tata i ja smo prvi put bili kad su bile barikade u Sloveniji, znači 1991. godine. Rekli su nam, “tenkovi su, ajmo - crta!”. Izgubio sam od Slovenca Dolečeka, točno se sjećam kako me ispimplao s balonima, stalno mi je dizao loptice.
Nevjerojatna memorija.
- Točno se sjećam terena na kojem smo igrali u Katoru. Bila su tri terena, mi smo igrali na srednjem. Sjećam se prvog ATP boda s turnira u Ičićima, pobijedio sam Slovaka Branislava Galika, koji je bio oko 360. mjesta. Imao je dugu kosu, ravne udarce. Bolje pamtim to nego ono što je kasnije bilo. Na primjer, Roger Federer voli trenirati sa starijim igračima, Enqvistom, Ferrerom, Llodrom, pa me pita kakav sam imao skor s njima, a ja se ne mogu sjetiti. Te početke doživljavaš s puno emocija i urežu ti se u sjećanje.
Kad ste već spomenuli Federera, nakon Wimbledona se pojavio podatak da je od deset mečeva odlučenih u tie-breaku trećeg ili petog seta, samo jedan dobio. I to protiv vas u finalu Rotterdama 2005. godine.
- Ljut sam! Nije trebao dobiti ni taj - nasmijao se.
- Vodio sam 4:2 u tie-breaku, odigrao mi je kratki slice i ja sam razmišljao što ću napraviti, krenuti naprijed ili ne. Očito sam previše razmišljao. Sljedeći poen sam potegao forhend, unutra prema vani. Uvjeren sam da je dirao crtu i da je poen bio moj, ali tada nije bilo Oka sokolova, zvali su aut i “aj ća”. Ponavljam, nije trebao dobiti ni taj meč.
Malo sam psovao
Ivane, kako ste se osjećali u nedjelju nakon što je Federer izgubio finale od Novaka Đokovića?
- Čujte, kako! Nervozno. Razlog je taj što sam vidio da je Roger bolji, ali nije uspio dobiti. Gadno je to.
Komplimenti za Rogerovu igru su pljuštali sa svih strana, pa i iz “suprotnog tabora”. Goran Ivanišević, Mario Ančić. Mario je čak rekao da se vidi vaš trenerski potpis u mečevima s Rafaelom Nadalom i Đokovićem, različito je igrao.
- Ma, dobro, to je jasno kao dan da ne može s njima igrati na isti način. Ne mogu ja reći da je to moj trenerski potpis, ne funkcioniramo mi na takav način. Ono, da ja njemu kažem, “igraj ovako, pa igraj onako”, jer nije Roger mali Dino Prižmić da mu moram objašnjavati. Nije to taj odnos, ali koliki imam utjecaj, to bi trebalo pitati Rogera. Ne znam što on od svega što mu ja kažem uzme ili ne uzme. Jedino što mogu vidjeti jest kako stvari funkcioniraju. On još uvijek dobro igra, za mene je i dalje najbolji na svijetu. Sretan sam i ponosan što je uvijek to što jest s 38 godina.
Kakav je bio osjećaj u susjednoj loži, u suprotnom taboru, vidjeti Ančića?
- Bio je vrlo blizu mene, ali vjerujte mi, kad je meč počeo ne vidim nikoga, osim teren i Rogera. Ako se ne varam, Mario je bio samo jedan set, morao je na aerodrom, posao…
Goranu je bilo lakše pratiti finale iz Umaga.
- Vjerujem. Ja se nisam mogao dizati, malo jesam psovao, ali sve to ide u staž. Nema velikih drama. Na kraju dana, sve je to sport, ničiji se život neće promijeniti zbog toga finala.
Mario je rekao da je to The Match, jedan od najboljih, ako ne i najbolji svih vremena.
- Za mene niti jedan neće imati emociju kao finale Australian Opena 2017. godine između Rogera i Rafe. Za mene je to The Match. Oba su se vraćala nakon dugotrajne stanke zbog ozljeda, nitko ništa nije očekivao od njih, igrali su pet setova… Razumijem zašto netko misli da je ovo bio The Match, ali meni je ono finale nenadmašno. Jasno, ljudima iz Đokovićevog kampa ovo mora biti najdraži meč.
Idemo dalje
Ovdje ćemo napraviti jednu digresiju, kad Ivan kaže da od Rogera nitko nije ništa očekivao na tom Australian Openu, to baš nije sasvim točno. U jednom našem neformalnom razgovoru prije dvije godine nakon finala Wimbledona između Rogera i Marina Čilića, dotakli smo se Australian Opena i toga čuda. Ne zaboravite, Federer je prije toga bio izvan tenisa šest mjeseci zbog ozljede koljena, a Grand Slam turnir nije osvojio sve tamo od Wimbledona 2012. godine. Ivan nam je tada objasnio svoj mentalni sklop u kojemu je za njega Roger najbolji i od njega očekuje da će pobijediti u svakom meču, jer je to jednostavno - Roger. Taj meč u tom kontekstu i jest najveći za Ivana, jer je njegov prvi Grand Slam trofej kao trenera, jer je od toga finala pronašao protuotrov za Nadala (ukupno je 6-1 za Federera od tada).
Još malo o Wimbledonu, izgleda nemoguće da je zabio 40 winnera više i izgubio.
- Dobio je 14 poena više, to su tri i pol gema. To nije mala stvar, ali u tenisu nema pravila. Nekada dobiješ, nekada izgubiš. Idemo dalje.
Prije “dalje” slijedi odmor.
- Prvi turnir je u Cincinnatiju. Još ne znam hoću li ići ja ili Severin Lüthi. Iza toga je US Open, tamo su svi, pa do kraja sezone standardno - Šangaj, Basel, možda Bercy, ATP Finals. Nakon toga ćemo sjesti i vidjeti za 2020. godinu.
Volim tenis, putovat ću i nakon Rogera
Ivanišević i Rafter su pričali kako su im kao tenisačima najviše smetala putovanja.
- A što sad rade nego putuju? Goran putuje i dalje. Ako hoćete raditi bilo što u tenisu, morate biti spremni spakirati prtljagu i putuj. Meni nije teško.
Kome ne bi bilo drago putovati s Rogerom?
- Putovao sam i prije njega. Vrlo brzo ti to sve postane normalno. Volim tenis, Tour, neću prestati putovati kad Roger prestane igrati ili kad mi prestanemo raditi. Nije to upitno. Nije mi teško, naravno da to ne može biti 40 tjedana godišnje, jer onda bolje da nemaš obitelj. Ali u nekim kontroliranim količinama, 20 do 25 tjedana godišnje, to je u redu. Deset tjedana baš i ne, jer što možeš napraviti u deset tjedana? Samo su Grand Slamovi po tri tjedna, to je već dvanaest ukupno.