Nikola Pilić, jedan od velikana hrvatskog, ali i svjetskog tenisa, pozorno je pratio polufinalni meč Marina Čilića protiv Amerikanca Sama Querreyja, njegovu pobjedu i plasman u super finale Wimbledona, pa je taj događaj, u svari osjećaje, zapravo oduševljenje podijelio sa svojim velikim prijateljem Petrom Skansijem, slavnim košarkašem.
- Nazvao sam Peru jer smo toliko puta razglabali baš o tome kako se sportašima, ne samo tenisačima, nego općenito, mora sve poklopiti da bi dosegnuo pravi trijumf. To se sad događa s Čilićem.
Pilić je odmah u prvoj rečenici kazao da Čilić igra sjajno i da je svoju pobjedničku seriju zapravo najavio na prethodnim nastupima, pa i potvrdio na ovom najvažnijem...
- Od prvog meča, sve do ovog polufinala, Čilić igra najbolji tenis u karijeri. Zna se da je on kompletan tenisač, zna se i to da jednostavno po svojim kvalitetama mora doći do vrha, možda sada u Wimbledonu. Pazite, on je već svojim plasmanom u finale izveo veličanstven pothvat.
Što je presudilo da Čilić igra tako dobro u kontinuitetu, da se dosad na ovom najvažnijem turniru nije zaljuljao, niti jednom nije pao, kao što mu se znalo događati?
- Samopouzdanje, to je ključ ove serije. Pravo samouvjerenje, ona čvrsta šampionska sigurnost, spoznaja da igra jako dobro. On ima moćan servis, to je i imao, kao i forhend koji se vrlo teško čita, jako dobre bekhende, ponovit ću, to je njegovo, to je imao. Ali nikad nije bio tako odlučan, rezolutan... Molim vas, 25 asova, 70 winera, bez posustajanja, ukratko, Čilić igra vrhunski.
Što će biti u finalu?
- Sve je otvoreno, Čilić je pokazao da je u stanju dobiti svakoga, nadam se i Federera. Poslije Čilićeva meča dok se čekao rezultat drugog polufinala priželjkivao sam, priznajem, da Berdych pobijedi. U tom slučaju Čilićeve bi šanse bile veće, on bio se našao u ulozi favorita. Ovako, u finalnom dvoboju Federer ipak ima prednost, što u ovim okolnostima malo znači. Federer igra izvanredno, odlično je analizirao svoje mogućnosti, odustao je od igranja na zemljanim terenima. Igra na zemlji iscrpljuje tri puta više od igre na travnatim podlogama. Vjerujem da Čilić može osvojiti Wimbledon, što mu od srca želim. Uostalom, on je Federera pobijedio na US Openu.
Može li se kazati da su se Čiliću na putu do finala otvarali povoljni protivnici?
- Prvo, Čilić je svoje odrađivao na velemajstorski način. A to što su drugi ispadali ranije, njihov je problem. Mislim da je već najavljeno da sva četiri teniska kralja neće doći do kraja turnira. Eto, stigao je Federer, Đoković ima problema s laktom, Murray s kukovima, Nadal je naišao na moćnog Querreyja, vidite koja je to bila borba kad je peti set zaključen rezultatom 15:13. Drugo, u sportu treba imati i malo sreće, dovoljno u pravom trenutku.
Je li u svojem pohodu na wimbledonski trofej Goran Ivanišević imao sreće?
- To se nikako ne može kazati, Goran je pobijedio u nizu prave velemajstore. Drugo je pitanje kako je Ivanišević uskrsnuo na tom Wimbledonu 2001. Znam to, bio sam svjedok njegovih problema i tog come backa koji je zadivio svijet.
Pilić više o tome nije želio govoriti, znakovito je natuknuo da je u životu svakog čovjeka “jedna komponenta vrlo važna, a zove se zahvalnost”. I o toj temi Pilić je zamuknuo uz sva nagovaranja. Na splitskim Firulama, nažalost, oko teniskog kluba ima nekih isključivih pojedinaca, kojima smeta i sam spomen Pilića. To su oni koji su uporno, više puta, potajno, skrivećki, bez svjedoka i na sramotan način odnosili Pilićevu sliku iz klupskih prostorija. Naime, četiri su velikana splitskog tenisa: Nikola Pilić, Željko Franulović, Goran Ivanišević i Mario Ančić, njihove su fotografije krasile ulaz u klub, ali se događalo da su primitivci Pilićevu sliku odbacivali. Ipak, Pilića su slavili u njegovu rodnom gradu (dobio je počasno mjesto u Kući slave splitskog sporta), a što se tiče njegove epizode s Ivaniševićem, moglo se doznati da je Goran bio čak na putu da napusti tenis s obzirom na to da je navodno tijekom 2000. godine čak 18 ili 19 puta eliminiran u prvom kolu. Tako je s tatom Srđanom potražio savjete i pomoć od Pilića, bili su u njegovoj akademiji u Münchenu, ondje je Goran trenirao, skidao suvišne kilograme i poslije sedam mjeseci vratio se na najveću scenu i trijumfirao. Nominalno, Goranov trener u vrijeme podviga bio je Mario Tudor, ali u teniskim krugovima tvrde da je on više bio prijatelj, kompanjon za razonodu i bacit’ na trešetu... A Pilić je bio mastermind.
Pitanje za Pilića bilo je i ono o Wimbledonu iz 1967., kad ga je u polufinalu zaustavio Newcombe... Tu se ipak mogao osjetiti žal za jedinstvenom prilikom.
- Imao sam teži raspored, ali zapravo i najtežu satnicu na turniru. Trebao sam Wimbledon, stvarno žalim da mi sreća nije poslužila ma za jedan jedini poen. Znaš kako se ono kod nas kaže: bolje ti se roditi bez nosa nego bez sreće. Jer imaš li sreće, i nos će ti narasti. Kad sam u osmini finala, u četvrtom kolu eliminirao Emersona, bio sam svjestan da je to moje ljeto. U četvrtfinalu sam pobijedio Johna Coopera, nije mi bilo lako, 14:12, 8:10, 6:4, 6:2, tako da sam bio iscrpljen. U polufinalu me dobio Newcombea, bio sam iznemogao, Australac je imao dan više odmora od mene i to je bilo presudno.