Slika se vratila u 2001., nedjelja navečer u našem malom domu koji je bio i nada i utočište u vrijeme Wimbledona. Svi smo bili na okupu, Srđan Ivanišević, Gordan Gabrovec, Davor Burazin i ja, a u goste nam je došao Goran Ivanišević s trenerom Marijom Tudorom. Uvijek je tako bilo uoči velike utakmice, a tog ponedjeljka je bila najveća, četvrto finale Gorana Ivaniševića, najveći izazov karijere. Uz nadu da će ovog puta otići do kraja, jer je samo veliki Australac Ken Rosewall četiri puta igrao finale najvećeg svjetskog turnira i sva četiri puta izgubio.
- Sva je sreća da tada to nisam znao, jer bih inače izgubio i to finale.
Raspoloženje je bilo dobro, u zraku je bilo nekakvo iščekivanje i naravno, nada. Nada da je naš prijatelj stigao napokon do kraja puta i da će to pokazati u dvoboju su Australcem Patom Rafterom. Takvog smo se raspoloženja i rastali, Goran je samo na putu do svog stana ostavio Davora na stanici podzemne željeznice, a vani su već kampirale tisuće ljudi.
- Vidi koliko je australskih zastava, svi će navijati za njega.
Straha nije bilo. Mnogi su navijali za Patricka Raftera,ali većina je bila na strani Gorana Ivaniševića.
Devetnaest godina kasnije, prvi znak je bio poziv Srđana Ivaniševića, poziv koji je nosio istinu da je njegov sin ostvario san. I svoj i obiteljski, i da je napokon stigao do Kuće slavnih.
- Krenuo sam iz Splita prije 41 godine, a svoj teniski put ću završiti u Newportu. Sve što u ovom času mogu i želim reći jest da je to najveća nagrada u karijeri svakog sportaša, pa tako i moja.
Mjesec dana prije ga je nazvao Todd Martin, prvi čovjek teniske Kuće slavnih i izvijestio ga da su u glasanju za 2020. godinu prošli Goran Ivanišević i Španjolka Conchita Martinez. I tu su krenuli problemi.
- Najteže je bilo čuvati tajnu, nikome nisam trebao reći, iako sam najbližoj obitelji rekao da sam napokon stigao i do Kuće slavnih. I to mi je doista bilo najteže. Morao sam šutjeti mjesec dana, a želio sam reći cijelom svijetu. Srećom, ispalo je savršeno, svi moji koji su znali bili su pripravni čuvati priču do kraja.
Dan kasnije, u osam ujutro, javio se moj prijatelj Gordan, on je to već vidio, zajedno smo podijelili nekoliko rečenica, a on je otišao raditi. Danas je ugledni novinar, koji je jedan od onih čiji glas je među novinarima odlučivao o stanovnicima Kuće slavnih. Kasnije se javio i Davor Burazin, 2001. novinar Slobodne Dalmacije, koji je nakon tog trijumfa Gorana Ivaniševića dijelio redakciju Sportskih novosti i etablirao se u tenisu. I tako u najvećem trenutku Gorana Ivaniševića našli smo se opet zajedno i podijelili neka sjećanja iz našeg malog stana u Wimbledonu, kojem je Srđan Ivanišević bio predvodnik i glavni kuhar, čovjek koji je sve organizirao i nikad mu ništa nije bilo teško. I zato je njegova sreća bila toliko velika, jer su i Goranovi roditelji znali da je sve ovo što se napokon dogodilo bila priča koju je teško osmisliti, a možda još i teže ispričati.
Kada je osvajao Wimbledon, tenisač s pozivnicom, negdje na kraju svijeta, morao je doći do tog trijumfa na, gotovo bi rekli, nestvaran način. Jer da bi upisao trijumf u Wimbledonu 2001. godine, morao je pobijediti trojicu tenisača koji su kasnije također završili u Kući slavnih. Amerikanca Andyja Rodicka, Rusa Marata Safina i Australca Patricka Raftera, koji nikada nije osvojio Wimbledon, ali nikada nije pokazao koliko mu je teško, jer je bio gotovo sretan kao da je i on osvojio, što su uostalom i Rafterovi roditelji rekli Goranu, kada su se šest mjeseci kasnije, sreli.
Igrao s tri generacije
Priča o trijumfu Gorana Ivaniševića je toliko nemoguća i nestvarna, da je možda jedan od najvećih razloga zašto je dočekao ulaz u Kuću slavnih.
- Igrao sam s tri generacije, dotakao sam se rubno Connorsa, ostvario karijeru u mojoj generaciji koja je bila jedna od najvećih, a imao sam sreće i toliko dugovječnosti da sam igrao i u eri Rogera Federera i Rafaela Nadala.
Danas je trener Novaka Đokovića i njegova želja je samo jedna.
- Ostati dovoljno dugo s Novakom da bih dočekao ono što vjerujem da dolazi za Novaka, naslov najvećeg tenisača svih vremena, onoga časa kada napusti tenis. Ono što je pokazao u posljednjih devet godina, sugerira da će mu karijera upravo ići u tom smjeru.
Prošle godine Ivanišević je ostao u predvorju raja, u Kući slavnih su završili Mary Pierce, Jevgenij Kafeljnikov i Li Na, ali nije prestajao vjerovati. Iako mi je jednom davno rekao da ne vjeruje kako će doći do Kuće slavnih. Ali, negdje dubini ostala je i priča i nada i danas 41 godinu nakon što je krenuo iz Splita, Goran Ivanišević je zatvorio krug.
Okončati karijeru i biti primljen u Kuću slavnih je nešto što se samo najboljima događa.
Goran i Conchita Matinez pod rednim brojem 258. i 259. stigli su do Kuće slavnih, među igračima, trenerima, svima koji su ušli u kategoriju inovatora, a to je podatak koji će reći više, nego što bih ja mogao napisati ili bilo tko drugi. Samo najveći odlaze do kraja i završe u Kući slavnih.
Goranova karijera je bila i turbulentna i uzbudljiva i dramatična i mirna i na rubu suza, s pobjedama ili porazima. Sa sobom je uvijek nosio emocije, emocije na rukavu, ponekad ga nisu voljeli, ali su mu svi priznali da je bio i ostao velik. Baš kao u onoj priči s tri Gorana.
- Bit će mi teško posložiti taj govor u Newportu u pet ili sedam minuta, ali je jedno sigurno, znam što ću reći i kome ću se zahvaliti.
Puno je ljudi prošlo kroz njegovu karijeru, otac je bio tamo od prvog do posljednjeg dana, otac i majka i sestra, koja je nažalost nedavno preminula, ali sam siguran da se u trenutku najvećeg slavlja sjetio. Imao je puno i prijatelja i učitelja, a jedan od njih, legendarni Australac Bob Brett je ostavio priču za kraj, davno izrečenu na jednom US Openu.
- Sve najbolje stvari se događaju onima koji znaju čekati.
Goran je znao, Goran je znao i čekao. Ovih dana je u Australiji doznao da mu je sudbina podarila Newport i Kuću slavnih, a on će to jedno i drugo s ponosom nositi.