Njegova je priča ispričana već bezbroj puta. Iako je, kao u svakom dobrom trileru, uvijek napeta kao da je slušaš prvi put. “Nije bilo ni boli, ničega. Da su mi prije finala otkinuli nogu, igra’ bi s jednom nogom. Sve se blokira, ništa ne postoji, igraš pa makar ti to bio zadnji meč u životu.” Tako je Goran Ivanišević govorio o ponedjeljku, 9. srpnja 2001. Danu u kojem je postao sportski besmrtnik.
Onu drugu stranu, međutim, hrvatski mediji nikad nisu čuli, barem ne s vremenskim odmakom. Patrick Rafter, čovjek koji je u tom epskom finalu Wimbledona ostao u pogrešnom kutu teniskog svemira, rijetko je u javnosti i prepričava. Razlog je to što je 46-godišnji Australac nakon odlaska u mirovinu dozirao medijske nastupe. Živi obiteljskim životom, na turnire ne putuje, a donekle eksponiraniji bio je samo tijekom boravka na klupi Davis Cup reprezentacije.
Ipak, Rafter će za koji tjedan doći u Hrvatsku, i to baš na Goranov poziv. Naš jedini ATP turnir, umaški Plava Laguna Croatia Open, svoj 30. rođendan slavi ekshibicijom koja će u kolektivnoj svijesti hrvatskih navijača probuditi najdraže uspomene. Točno 18 godina i osam dana poslije, Ivanišević i Rafter opet na istom terenu.
- Uvijek je lijepo kad me Goran zove da se negdje zabavljamo. Da budem iskren, bilo je već nekoliko tih poziva, ali bilo mi je malo komplicirano doći iz Australije - započinje razgovor Rafter, koji nam se javio iz svojeg doma u Byron Bayu, u saveznoj državi Novi Južni Wales.
Ovaj put je priča, kaže, drugačija.
- Odlučio sam se odazvati jer nije baš da se pomlađujemo, a trenutačno još možemo igrati tenis na nekoj solidnoj razini. Znam da se Goran uvijek trudi, sjećam ga se s nekih prijašnjih ekshibicija. Pokušat ću biti na njegovu standardu, da odigramo dobar meč.
U Hrvatskoj ste zadnji put bili prije 23 godine?
- Točno, igrao sam s Davis Cup reprezentacijom u Splitu. Ovaj put ću nakon Umaga otići do Dubrovnika i Korčule i još malo razgledavati.
Vaš je wimbledonski finale s Goranom ovdje u Hrvatskoj poprimio gotovo mitološke razmjere. Čega se vi najprije sjetite kad odvrtite film?
- Sve vezano uz taj meč bilo je jako uzbudljivo. Igrali smo u ponedjeljak, ulaz je bio besplatan, došlo je puno ljudi. A i Goran i ja smo finale čekali naelektrizirani. Kad smo ulazili na teren, ljudi su stvorili nezaboravnu atmosferu. Ne znam hoće li se ikad više ponoviti, s obzirom na to koliko je publika bila predana. Kreirali su nevjerojatan ugođaj, a sjećam se da smo mi bili malo preplašeni jer nijedan nije htio upropastiti šansu za osvajanje Wimbledona. Goran je već bio propustio tri prilike, protiv Agassija i Samprasa. Znao je da protiv mene mora to ispraviti. Ja sam pak dobro igrao protiv njega u godinama prije tog finala (omjer je bio 2-1 za Raftera, nap. a.) i bio sam uvjeren da mogu osvojiti titulu.
Goran nam je nedavno pričao kako ste uvijek bježali od njega kad je htio razgovarati o finalu…
- Ma on je takav mamlaz! Pa zašto bih htio razgovarati s njim o tom meču, ipak imam malo drugačije uspomene od njega, ha-ha.
I sami kažete, atmosfera na Centralnom terenu bila je dotad neviđena. Je li vam otežala posao ili vas je dodatno motivirala?
- Ne treba vam dodatna motivacija kad igrate finale Grand Slama, pogotovo u Wimbledonu. Sjećam se da sam izgubio prvi servis i da sam bio jako nervozan, što je bilo netipično za mene. Bio sam preplavljen, valjda zbog publike, atmosfere i trenutka. Trebalo mi je neko vrijeme da se smirim, a Goran se brže prilagodio situaciji. Obojica smo tijekom meča imali oscilacije, pokazivali puno nervoze i tenzija. Imao sam i ja svoje prilike, bio sam vrlo blizu pobjede.
Da ga danas možete ponovno odigrati, što biste napravili drugačije?
- S obzirom na to kako su se stvari razvijale, vjerojatno bih se fokusirao na početak u kojem sam izgubio servis. Da se to nije dogodilo, da sam se pribrao, vjerojatno bi bilo bolje. To me bacilo u zaostatak, ali sam uspio ostati u meču i kasnije izborio neke šanse.
A u zadnjem gemu, u kojem su Goranu trebale četiri meč-lopte?
- Sigurno bih pokušao nešto drugo. Goran je imao 15-30 i onda me iznenadio s nekoliko odličnih servisa. Možda sam mogao odigrati neke drugačije udarce. Ali njemu svaka čast što je u najvažnijem trenutku riskirao s drugim servisom i što me zatekao. Mogli bismo sad pričati što se moglo i trebalo učiniti, ali na kraju krajeva, godinu prije, kad sam igrao protiv Samprasa, nakon prvog seta sam se ukočio i počeo igrati loše. Protiv Gorana sam igrao dobro, samo što je on bio predobar za mene kad je bilo najvažnije.
BBC je prije dvije godine vaš meč proglasio četvrtim najboljim u povijesti turnira. Laska li vam što znate da ste zajedno ispisali jednu od najupečatljivijih priča?
- Stvarno? To je cool podatak. Naravno, obojica smo igrali jedan od svojih najvećih mečeva, a okolnosti su ga učinile toliko veličanstvenim. To što je bio ponedjeljak, što su karte bile besplatne, što su navijači bili toliko predani i glasni i što su se raspodijelili praktički 50-50. Čak su se i u pauzama zabavljali i pjevali. Stvorili su nogometnu atmosferu, a što se tiče meča, daleko od toga da smo igrali tenis za udžbenike. Nije to bio briljantan meč, no zato je bio pun tenzija i pritiska, lude atmosfere… Nisam znao za BBC-jev izbor, moram priznati da je laskav.
Nekoliko mjeseci nakon finala, odigrali ste svoj zadnji meč, iako tada to još niste znali. Kad danas vidite kako Roger Federer i Feliciano López osvajaju turnire s 37 godina, je li vam žao što vam karijera nije još malo potrajala?
- Nije me to uopće mučilo. Bio sam spreman za mirovinu, i mentalno i emocionalno. Učinio sam sve što sam htio učiniti. Jednostavno više nisam htio igrati, stigle su ozljede i čak mi je i danas drago što nisam nastavio. A kad vidim ove momke, čudesno mi je što i dalje pronalaze motivaciju. Ja sam htio okrenuti stranicu, imati posve drugačiji životni stil.
Na koji ste uspjeh najviše ponosni? Je li to broj jedan na ATP ljestvici, dva Grand Slama, možda Davis Cup?
- Nisam ih nikada rangirao tako, svaki je bio specifičan. Davis Cup je bio poseban, uživao sam igrati za svoju zemlju, to mi je jedan od vrhunaca karvijere. Onda, prvi dolazak u Wimbledon 1992. je bio strašno uzbudljiv, uživao sam što sam uopće mogao biti tamo. Osvajanje Grand Slama je vjerojatno najveći uspjeh koji sam mogao postići, a broj 1 se nekako dogodio sam od sebe. Dugo sam bio blizu, onda sam u ljeto 1999. zasjeo na prvo mjesto i već na idućoj ljestvici sam opet bio drugi.
Kad ste 1998. obranili naslov u New Yorku, na putu do obrane naslova pobijedili ste i Gorana, a u prvom kolu protiv Arazija okrenuli 0-2 u setovima.
- Da, sjećam se da mi je trebalo nekoliko mečeva da ulovim pravu formu. Protiv Björkmana (četvrtfinale) i Gorana (osmina finala) je bilo jako dobro, vjerojatno dva najbolja meča na turniru. Igrao sam bez pritiska, a opet nekako sav uzbuđen. Servirao sam odlično i jako malo griješio. No protiv Arazija sam se na početku namučio. Imao sam dosta sreće jer je on nakon prva dva seta poludio, poslije jedne odluke linijskog suca koja mu nije išla u korist dozvolio mi je da se vratim i da ga pobijedim.
Sjećate li se kako ste se osjećali kao Grand Slam pobjednik?
- Jedino čega se sjećam je da sam se te večeri napio! Bila je doista nevjerojatna noć. Ljudi su me stalno pitali ‘kako se osjećaš’. To je jako teško pitanje, ni danas ne znam kako bih na njega odgovorio. Vjerojatno najbolji osjećaj koji možete iskusiti, kad vam cijelo tijelo i koža pulsira, prolaze vas srsi. Nemaš pojma ni kako razmišljati, a ljudi ti prilaze i postavljaju pitanja i očekuju da im daš nekakav racionalni odgovor. Opisao bih to kao euforiju, siguran sam da ju je i Goran iskusio kad me pobijedio u Wimbledonu.
Čime se bavite danas? Zadnje što smo od vas čuli bilo je kad ste sjedili na klupi australske Davis Cup reprezentacije.
- Vodim prilično miran i tih život, imam svoj posjed u blizini obale. Kosim travu, orezujem drveće, sve u svemu uživam u održavanju imanja. Volim popravljati stvari, stvarati nešto novo, imam i traktor pa uskočim na njega. Katkad nemam pojma što radim, ali uživam. Djeca mi rastu, sin Joshua ima 16, kći India 14 godina i puno vremena provodim s njima, pomažu mi oko imanja. Tu i tamo igram i golf.
Kakvi ste u golfu?
- Ne baš sjajan. Prije sam bio bolji, u zadnje vrijeme me malo iscrpljuje.
Medijske nastupe izbjegavate?
- Moglo bi se reći. Imao sam pozive s Roland Garrosa i US Opena, ali nije mi se dalo putovati. Kad živiš u Australiji, sve je daleko. Volim jednostavan život, čudno mi je čak i kad sam na nekom teniskom meču. Imam osjećaj da to više nije moj svijet. Iako moram priznati da je bilo zabavno igrati Champions Tour s Goranom, Leconteom, Bahramijem, McEnroeom…
Tražili smo, ali nema vas čak ni na društvenim mrežama.
- Ha-ha, istina. Nemam nijedan kanal, nisam baš uključen. Sasvim mi je dobro i bez toga.
Kakvo je vaše mišljenje o Nicku Kyrgiosu i njegovim ispadima?
- Nisam njegov obožavatelj, blago rečeno. Ne sviđa mi se kako se ponaša, sramoti Australiju i mene kao Australca. Možeš biti sjajan igrač, ali koga briga za to ako se ne znaš ponašati.
Što mislite o njegovu servisu ispod ruke?
- U moje vrijeme nismo radili takve stvari, premda danas to i može izgledati logično jer neki igrači na primanju stoje jako daleko iza osnovne crte, što mi je neshvatljivo. Taj način serviranja mi ne smeta, ali smeta mi kako Kyrgios tretira suparnike i ostale. I njegov nedostatak poštovanja. Naprosto se ne možeš tako ponašati.
I Bernard Tomić je imao problema s ponašanjem.
- On je malo drugačiji slučaj, kompliciraniji, u koji ne bih htio detaljnije ulaziti. Bio je u Davis Cup reprezentaciji dok sam bio izbornik i shvatio sam da me ne voli. Iako sam se više trudio oko njega nego oko Nicka, ako me razumijete.
Sutra počinje Wimbledon, može li ga osvojiti itko izvan trojca Đoković - Federer - Nadal?
- Ne mogu vjerovati da ta trojica i dalje drže prva tri mjesta na svijetu. Vjerojatno nisam najbolja osoba da vam odgovori na to pitanje jer ne pratim dovoljno detaljno, u zadnje vrijeme više me zaintrigirao ženski tenis i uspjesi Ash Barty. Ali ako me već pitate, bit će teško pobijediti i Federera i Đokovića. Oni su glavni kandidati za naslov, iako je i Nadal uvijek opasan. Ali Federer i Đoković su moji prvi ‘pickovi’.
Kad ste već spomenuli Barty, Australija opet ima svjetski broj jedan.
- Jako sam sretan, Ash je briljantna cura i zaslužila je to. Toliko je talentirana, vješta, njezin stil igranja mi je čudesan. Ima nevjerojatno dobre voleje, sjajno razumije igru i užitak je gledati je na terenu. Fantastična stvar je što je stigla na prvo mjesto.
Što ste tijekom karijere čuli o Umagu?
- Ako se ne varam, uvijek se igrao nakon Wimbledona, a meni to nije odgovaralo jer sam se u to vrijeme pripremao za američku turneju i mečeve na betonu. Zbog toga nije bilo logično da idem u Umag. Ali znam dosta igrača koji su se tamo dobro zabavljali i kojima se sviđalo igrati europsku turneju na zemlji nakon Wimbledona. Uglavnom su to bili Europljani, iako su ga igrali čak i neki Australci. Eto, ovo mi je prva prilika da se upoznam s turnirom.
Imate li poruku za ljubitelje tenisa koji planiraju doći na vaš ekshibicijski meč s Goranom?
- Nadam se da se neće previše uzrujati ako Gorana gurnem negdje po strani (smijeh). Čast mi je što mi je prijatelj, obojica smo sretni jer ćemo se vidjeti i jedva čekam da zaigramo.