Zamisli plažicu, koktelčić. K’o da si na Jarunu! Pokaži svima što programeri znaju. (…) Ajde, dođi do nje, neće balun sam do tebe. Neprijatelj je to, moraš na njega!
Petak je poslijepodne, a originalni savjeti odzvanjaju terenima Hrvatskog teniskog kluba Zagreb u Metalčevoj. Nije to običan sat tenisa, pa ne mogu ni instrukcije biti obične. S jedne strane mreže je osvajač Wimbledona, a s druge teniski amater, koji pokušava iskoristiti trenutak i primijeniti svaku uputu.
Goran Ivanišević (48) upravo je završio “rundu” s Matijom Huljićem (37), a sada mu preko puta stoji Zlatko Hrkać (35). Obojica su pobjednici aukcije na Facebook stranici “Vratimo palčiće u Petrovu”, na kojoj se proteklih tjedana Hrvatska udružila i skupljala sredstva za kupnju inkubatora za Petrovu bolnicu. U moru plemenitih gesti, jedinstvenih priča, vrijednih suvenira, lopti, dresova i druge memorabilije, ova se izdvojila po jedinstvenoj nagradi. Matija i Zlatko, obojica sportski i teniski entuzijasti, zajedno su za Palčiće uplatili ukupno 17.200 kuna, a zauzvrat dobili svatko potpisani reket koji Head radi posebno za Gorana te, ono važnije, sat vremena s njime na teniskom terenu.
Ruka se zatresla
- Ma pomislio sam, ajde, reket je OK, ali to mi je nekako sterilno. A onaj tko licitira za reket sigurno zna igrati i volio bi odigrati malo tenisa. I to će mu biti veći gušt. I eto, tako je pala ideja - ispričat će Goran nešto kasnije, još uspuhan od naizmjeničnog sparinga.
Sat vremena na “Metalcu” proletio je u hipu. Pod budnim okom članova obitelji, koji su sve bilježili mobitelima, te još nekoliko znatiželjnika, Goran se iskusno prilagođavao razini s druge strane. Dok Zlatko, inače suvlasnik tvrtke SofaScore, igra tek rekreativno, Matija je ipak teniski trener, čiji su udarci iznenadili i “učitelja”.
- Aha, ovo su već igrači, ovo su ozbiljni ljudi - viče Goran dok vraća lopte koje su sada brže i niže.
- A moram se opustit’, ruka se trese - skromno uzvraća Matija s druge strane.
- Znam da ti nije lako, samo se ti opusti. Ne brini, za novine će izvuć’ samo one najbolje momente, briljantne.
Koju sekundu kasnije, Matija trči na mrežu.
- Evo ga, fini slajs za sliku! Vidi ga kako se sagnio. Ali nesmim te hvaliti, odmah ćeš promašit’ - podbada Goran.
Potom će se opet uozbiljiti i Zlatku udijeliti nekoliko instant savjeta.
- Pazi noge, nema tenisa bez nogu. Odlično, tako. Di je zamah? Samo mirno, što opuštenije, to bolje. Vidi sad noge kako su dolje išle. Mirno, mirno…
Spriječili licitiranje do jutra
Pred kraj najzabavnijeg sata tenisa koji je odigrao u životu, Zlatko pogađa smeš.
- Aaaa! - viče Goran - Prekidaj, gotovo, to mora bit’ zadnji poen!
I tako naizmjenično, u intervalima od desetak, petnaestak minuta. Dok je jedan na terenu, drugi pokušava doći do zraka. Jedino
Goran ne traži pauzu.
- Napiši da sam se ja odmara’ manje od njih!
Na kraju su združenim snagama odigrali i nekoliko gemova. Rezultat i nije toliko važan, dovoljno je napomenuti da se Goran pristojno zagrijao za nadolazeće turnire u Osijeku i Zadru.
- Uživao sam, a bome se i oznojio. Proveo sam ugodnih sat vremena s dva odlična čovjeka. Igraju svatko na svoj način, netko bolje, netko lošije, netko je bolji programer (namiguje Zlatku, nap. a.), netko lošiji… Iako, što smo više igrali, i on je bio sve bolji, što znači da je nešto i slušao. Ali obojici im se moram zahvaliti što su podržali akciju. Stvarno mi je bilo zadovoljstvo.
Iz svake Goranove reakcije vidjelo se da je jedva dočekao povratak na terene.
- A evo, odigram tu i tamo, gušt mi je, samo što me onda sve boli idućih sedam dana. Nakon karantene je svaka sekunda na terenu dragocjena.
Ako se pitate kako su na terenu završila obojica, odgovor je: licitiranje do kompromisa. Pravila su bila da se ponude primaju do 22 sata navečer te da se, budu li stizale u zadnji čas, produži za još pola sata. Ni Zlatko ni Matija nisu htjeli odustati, pa kad je organizator aukcije Tomislav Poljak shvatio da bi se stvar mogla rastegnuti unedogled, pozvao ih je na zajednički video call.
- Nastavili smo mi i tamo ‘bidati’. Neću otkriti do koje sam cifre sam bio spreman otići, ali Matijina rečenica je bila ‘ja mogu ovako do jutra’. Rekoh, pa mogu i ja. I kad smo već stigli do 11 ili 12 tisuća, Tomislav je predložio da zajedno uplatimo malo veći iznos od toga. I nekako smo došli do tih 17.200 kuna, svatko je uplatio polovicu i to je to - prepričava Hrkać.
Suvlasnik globalno popularne aplikacije za praćenje sportskih rezultata od početka je pratio akciju za Palčiće i čekao da mu dođe nešto “po guštu”.
Kad te osvajač zapamti...
- Čim sam vidio Goranov poziv, odmah sam si to zacrtao kao cilj. Susret sa stvarnom osobom ipak je nešto drugo, zato smo i toliko zagrizli. Goranov Wimbledon 2001. jedan mi je od najupečatljivijih trenutaka. Sjećam se da su tijekom meča s Henmanom kod nas u pauzama molili krunicu, samo da dobije. Nadam se da će nam pustiti, pa ćemo se hvaliti da smo pobijedili čovjeka koji je osvojio Wimbledon.
Priča Matije Huljića još je zanimljivija. On je kao devetogodišnjak na turniru u Stuttgartu 1992. Ivaniševiću skupljao loptice.
- Bili smo bratić i ja, kao jedini Hrvati. Baš sam mu donio fotografiju na kojoj smo s njim na intervjuu. Mečevi su mi već u magli, ali sjećam se da sam ga nakon četvrtfinala pitao mogu li dobiti majicu. Rekao je: ‘Kad završi turnir, dobit ćeš je, zapamtit ću te’. I nakon finala u kojem je pobijedio, svi stojimo u redu, a on mi prilazi, daje mi majicu i govori: ‘Evo vidiš, nisam te zaboravio’. Kao djetetu mi je to bilo sve na svijetu, a sad mi se drugi put ostvario san. Izmijenili smo par lopti, majica će napokon biti potpisana, a još k tome novac ide u dobrotvorne svrhe, za Palčiće. Gdje ćeš bolje?
Matija je iz Slavonskog Broda, ali živi u Münchenu. Premda je po struci medicinski tehničar, radi i kao teniski trener. “Malo više se radi, ali sve se stigne”, smije se.
- Više sam u treningu nego što igram. Kad sam s Goranom ušao u izmjene, vidjelo se da mi nedostaje kondicije. O razlici u kvaliteti da ne govorim. Ali bilo je jako zanimljivo osjetiti njegovu loptu. Iskustvo za cijeli život.
Zapamtit će ga i Goran. Najviše zbog velike stvari koju su napravili za najmanje među nama.
- Želim zahvaliti svima koji su sudjelovali, i običnim ljudima i sportašima i Bad Blue Boysima koji su opet pokazali veliko srce i organizirali se u udruzi ‘Dinamo to smo mi’. Najveća je stvar kad se svi ovako skupimo u teškim trenucima. Jer kad vidiš one male bebe i inkubatore, nema čovjeka koji im ne bi htio pomoći.