Zagrebačkoj kiši, koja je i inače uvijek teški ponedjeljak učinila još malo sumornijim, Marin Čilić othrvao se veliki osmijehom i ponosom radi nove plemenite akcije. Štoviše, dodjela stipendija mladim sporašima i glazbenicima u organizaciji zaklade koja nosi njegovo ime, postala je sada već tradicija jer ovo je šesta generacija stipendista koje je proslavljeni tenisač nagradio.
- Iz godine u godinu sam sretniji kada se okupimo i dodjeljujemo stipendije, pogotovo je to slučaj ovoga puta - rekao je nasmiješeni Čilić.
- Imali smo rekordan broj prijava i to iz svih krajeva Hrvatske, od Slavonije do Istre i Dubrovnika jer očito se dobar glas daleko čuje. K tome, planirali smo i ove godine dijeliti 20 stipendija, ali na kraju smo to proširili na 25 zahvaljujući našim sponzorima i partnerima Zaklade, koji su prepoznali naš rad, odnosno prepoznali da sredstva ide u prave ruke, našim mladim talentima kojima je ovo dodatni poticaj za ostvarivanje njihovih potencijala.
No, dok su mladi sportaši i glazbenici dobivali i službeno u ruke dobivali potvrdu o stipendijama, Marin je već neko vrijeme u rukama bez reketa, svog glavnog rekvizita. Razlog je nova ozljeda, koja je nanovo ostavila našeg Grand Slam pobjednika na čekanju.
- Je, opet sam na maloj pauzi, a reket je dotad u ormaru, čeka i on da ga izvučem van. No, to bi trebalo biti vrlo skoro, odnosno ovoga se tjedna vraćam u puni trening - rekao je Marin.
Inače bi u ovo doba godine Čilić bio daleko od Zagreba, odnosno u sunčanoj Kaliforniji, u Indian Wellsu. Tamo je, uostalom, bio na 13 od posljednjih 15 izdanja "petog Grand Slama". Ne i ovoga puta.
- Zapravo sam planirao kako god preskočiti tu turneju na američkom betonu zbog rehabilitacije koljena, ali se zato neplanirano dogodila nova ozljeda.
Odlučio se, naime, bio za mečeve na zemljanoj podlozi u Južnoj Americi, ali odmah na prvom turniru, u Buenos Airesu, poražen je od Lasla Đerea 12. veljače i otad ga nema na terenima.
- Bila je riječ o upali kosti i to na zdravom koljenu, odnosno na ovom koje nije operirano. Ispostavilo se da nije bezazlena ozljeda, odnosno da zahtijeva totalni odmor od igranja i treninga. Tako da od te Južne Amerike i meča u Argentini uopće nisam trenirao, što je svakako razočaravajuće. No, evo, ovog se tjedna vraćam i nadam se da bih mogao biti dobar za zemljanu sezonu.
Konkretno bi to trebao biti Monte Carlo, koji se igra od 7. do 14. travnja.
- Da, na to ciljam. Bilo je, eto, dosad par grba na cesti, ali nadam se da je najteže razdoblje iza mene, da su sva razočaranja prošla.
"Važno je koliko si se puta dignuo"
Zna se kako je Marin cijelu prošlu godinu pauzirao zbog operacije koljena, odnosno pokušao se vratiti u Umagu, ali ispostavilo se samo za jedan meč, da bi u 2024. krenuo praktički "od nule". No, onda je poslije Australian Opena, a prije Davis Cupa u Varaždinu opet "nešto" iskrsnulo, da bi onda i početak turneje po Južnoj Americi također trajao samo jedan meč. Pored tih fizičkih nedaća, sigurno su ga i mentalno izmorili ti padovi, odnosno činjenica da čim bi krenuo opet je morao stati.
- To je kao ona uzrečica, nije važno koliko si puta pao, već koliko koliko si puta se dignuo. Da, zahtjevno je sve to, pogotovo prošla sezona, kada sam imao osjećaj da bih mogao biti OK i prije Umaga, za Roland Garros i Wimbledon. Pa smo morali stati opet i gurati dalje da budem spreman za ovu 2024. Pa je onda sad, eto, stradalo ovo zdravo koljeno, a između toga je nakon Australian Opena bila još pauza od deset dana radi ciste na nozi. Dosta se tih pehova skupilo u kratko vrijeme i teško je ponekad, ali držim se, motiv je i dalje netaknut i nadam se da mogu uhvatiti kontinuitet mečeva, a s time onda uhvatiti i formu. Imao sam i prije početka ove sezone osjećaj da će mi trebati 6-7 mečava dok uđem u formu, da se mogu nadmetati s top igračima. Vidjet ćemo što će vrijeme sad pokazati.
Možda i njemu pomogne vlastita Zaklada. Jer kroz nju on pokušava motivirati mlade sportaše da ustraju u svojim treninzima, očekivanjima i snovima, a možda to sada i njemu daje osobnu motivaciju.
- Svakako, jer život izvan tenisa, socijalni život pomaže čovjeku da se nekako napuni pozitivnom energijom, koju onda možeš prenijeti u sport, na teren. Sigurno da je ovo poticaj ne samo za njih, za stipendiste, već i mene da budem jači, bolji, da se vratim na svoje početke, da se podsjetim zašto igram tenis, zašto volim ovaj sport, koje su mi glavne stvari zbog kojih sam i krenuo igrati. To je pokazatelj da su za sve motiv, želja i strast najbitniji, a pogotovo u ovakvim trenucima.