U 67. godini umro je Bob Brett, jedan od najboljih i najpoznatijih teniskih trenera, koji je imao čvrstu poveznicu s Hrvatskom trenirajući Gorana Ivaniševića (1991. - 1995.), Marija Ančića (1999. - 2003.) i Marina Čilića (2004. - 2013.).

Tužna vijest za teniski i sportski svijet stigla je u utorak ujutro iz Pariza, Bob je izgubio bitku s rakom. Osim naših tenisača, Brett je vodio Borisa Beckera (do dva Grand Slam naslova i prvog mjesta na svijetu), Johana Krieka, Andreja Medvjedeva, Nicolasa Kiefera... Bio je učenik legendarnog Harryja Hopmana, oca australskog tenisa, koji je kao izbornik osvojio čak 22 Davis Cupa od 1939. do 1967. Brett je u San Remu formirao tenisku akademiju, bio je dugogodišnji suradnik nacionalnih saveza Japana, V. Britanije i Kanade, obožavan i cijenjen gdje god se pojavio.

Puno prošli zajedno

Kad je Ivanišević čudesno osvojio Wimbledon 2001. godine, Bob je bio na tribinama, a ulaznicu mu je nabavio baš Goran. Kad je Čilić osvojio US Open 2014. godine jedna od prvih osoba koje je nazvao bio je Brett. Svih ovih godina ostao je u kontaktu sa svim svojim bivšim tenisačima, nikada nije izgovorio ružnu riječ o bilo kome.

U studenom prošle godine Brett je jednoglasno od strane trenera izabran za dobitnika nagrade Tim Gullikson za životno trenersko djelo.

- Rekao bih da je ovo dan žalosti za hrvatski tenis - rekao je Mario Ančić, koji je kao Ivanišević i Čilić bio jako dobro upoznat sa svime što je Brett prolazio posljednjih mjeseci u borbi za život.

- Baš bolan udarac za sve nas, počelo je s Goranom, nastavilo se sa mnom, poslije s Marinom. Ako i nije bio u nekoj funkciji u našem savezu, svi se naši rezultati, naši uspjesi mogu povezati s njim.

Kako je Mario rekao, sve je počelo s Goranom, kojeg je Brett preuzeo kao trener 1991. godine nakon što je s Beckerom osvojio sve.

- Žalostan sam, on je čovjek koji mi je dao najviše od svih, u svakom pogledu - teško je govorio Ivanišević.
- Ne znam što pametno reći kad ti umre netko tako blizak. On je mene doživljavao kao člana obitelji, puno smo toga prošli zajedno, kroz dobre i loše periode, a ostali smo dobri do posljednjeg dana. Preko njegovih kćeri sam stalno bio obaviješten o svemu, borio se do kraja kao lav, što je uvijek tražio od nas. Otišao je na bolje mjesto, ali zbilja nije floskula reći da će on ostati živjeti u tenisu kroz svih nas, kroz sve što nam je dao.

Goranov otac Srđan je Boba smatrao prijateljem, pa i više od toga. Godinama smo svjedočili njihovim susretima i tu nije bilo glume.

- Moja supruga Gorana i ja smo stalno govorili kako smo imali sreće što smo njega odabrali za trenera u tom kritičnom razdoblju za mladog čovjeka. Goran je imao 18-19 godina, počeo je zarađivati velike novce i o svemu tome se moralo voditi računa. On je Goranu bio kao drugi otac, bio je više od trenera, davao mu je i vrijedne životne savjete.

Nikad nije zakasnio

Do raskida suradnje je došlo na Bobovu inicijativu na kraju 1995. godine.

- Bio je jako frustriran što Gorana nije uspio dovesti na vrh, što nisu osvojili Grand Slam turnir. Imali su dva finala Wimbledona, Goran je bio i drugi na svijetu, ali Bob je rekao “ne znam više što bih napravio, sve sam pokušao”. Malo bi tko tako postupio. Uvijek mu je Goranova dobrobit bila na prvom mjestu. Sjećam se kako je odbio voditi Gorana na neki turnir u Brazil, milijun dolara je bilo u igri, a taman uoči Mastersa u Frankfurtu. Nije dolazilo u obzir, iako je Ion Tiriac kao menadžer ludovao.
Stipe Ančić, Marijev otac, naglasio je kako će u sjećanju ostati Brettove riječi kako je tenis gospodski sport, te činjenica da nikada nije zakasnio ni na jedan trening. Doista, Bob je živio za tenis, živio je kao asket, od pet sati ujutro kad se budio dok ne bi otišao spavati.

Čiliću je bio inspiracija

Potvrđuje to Marin Čilić, koji je s njim bio devet godina.

- Kad znaš kako je živio, bez jednog jedinog poroka, koliko je pažnje poklanjao zdravlju, načinu prehrane, onda je ovo stvarno nevjerojatno tužna vijest. Iako sam bio upoznat sa svime, svejedno sam šokiran.

Obolio je u rodnom Melbourneu, pa se unatoč bolesti i riziku putovanja, s kćerima koje su došle po njega, prebacio u Pariz, izdržao još jednu operaciju...

- Drago mi je da je tih posljednjih mjesec dana obitelj bila uz njega - rekao je Marin.

Nadometnut će kako kod Boba nije bilo praznog hoda.

- Nikada nije došao doma i sjeo u naslonjač gledati televiziju. Ne, on je uvijek bio u akciji, uvijek je nastojao maksimalno iskoristiti vrijeme. Znači, proveli smo stvarno puno vremena zajedno. Pamtit ću njegov strašan entuzijazam, stalnu želju za radom i napretkom. To je tražio od svih. Malo je reći da je bio mentor, on je bio velika inspiracija, uvijek uz tebe kako bi pomogao na bilo koji način.

Metode treninga su bile različite, kombinacija fizike i psihe, uvijek je moralo sve funkcionirati.

- Uživao je tjerati nas da trčimo na 400 metara, što se smatra vrlo zahtjevnom atletskom disciplinom. I nije to bilo toliko bitno zbog kondicije, nego više zbog glave da se izdrži taj pakleni krug.

Bob Brett će definitivno živjeti u sjećanjima svih svojih učenika, svih onih koji su ga poznavali. Tenis je na početku 2021. godine pretrpio težak udarac, ostao je bez jednog od svojih tihih neimara.