Ovogodišnji US Open jednoga bi se dana u budućnosti mogao pamtiti kao Grand Slam koji je promijenio sve. Preciznije, kao onaj koji je priveo kraju najspektakularniju eru u povijesti tenisa, onu s Rogerom Federerom, Rafaleom Nadalom i Novakom Đokovićem. Istinska Tri kralja tenisa.
Trojac se u međuvremenu pretvorio u dvojac, jer veličanstveni Švicarac objavio je kraj karijere, ali to s druge strane ne znači da su Rafa i Nole rekli svoju posljednju riječ kada su u pitanju Grand Slam trofeji. Uostalom, osvojili su tri od četiri ove godine. U New Yorku k tome nisu bili kompletni budući da je na sceni bio jedino Nadal, ali pokleknuo je (već) u osmini finala, dok Đoković nije igrao zbog pravila o cijepljenju, što je nešto što nema veze s tenisom, ali što je, na kraju krajeva, njegova odluka.
Neovisno o tome, igre, rezultati, prezentacije i "poruke" tenisača koji su iskoristili šansu i popunili tu prazninu, jednostavno nekako tjeraju na misao da dolazi novo doba.
- Znali smo da će do promjene na vrhu morati doći prije ili kasnije. No, na kraju ispada da će biti kasnije - kaže John McEnroe, i sam svojedobno prvi igrač svijeta i vlasnik sedam Grand Slam titula.
Što se promijenilo na netom završenom US Openu da bi se moglo govoriti o novom svjetskom poretku?
Skupila se napokon možda kritična masa mladih tenisača koji su spremni razdrmati establišment. Ako su Saša Zverev, Danil Medvedjev i Stef Tsitsipas već od ranije bili u toj skupini, sada su im se pridružili Carlos Alcaraz, Casper Ruud, Jannik Sinner, Frances Tiafoe, pa i Kyrgios, ako neizmjerno talentirani Australac bude sposoban svoju energiju kanalizirati isključivo na teniske mečeve. U niskom startu svoje prilike čekaju i Andrej Rubljov, Holger Rune, Lorenzo Musetti, Felix Auger-Aliassime, Taylor Fritz, svakako i Borna Ćorić. Nisu to, dakle, tek dva-tri izazivača, već cijela paleta jurišnika željnih izvesti puč i napokon svrgnuti Tri kralja.
I nitko od navedenih, a među njima je svih osam četvrtfinalista na ovogodišnjem US Openu, nije stariji od 26 godina. Kyrgios je sa 27 zapravo bio najstariji, što zvuči pomalo ludo.
I svi se oni već bore ili će se boriti za svoj dio kolača koji je godinama svojatala Velika trojka. Osim ako im sve "pred nosom" ne pokupi, a i za to postoji šansa - Carlos Alcaraz.
Iako još uvijek tinejdžer, Španjolac je u svom pohodu u New Yorku serijom nevjerojatnih mečeva (pet setova u osmini finala, četvrtfinalu i polufinalu) i još više zadivljujućom kombinacijom talenta, snage i vještine očarao teniski svijet. Može se na YouTubeu potražiti kompilacija nekih njegovih Top 10 poena (a ima ih još barem 10 takvih) s US Opena. I svaki ćete gledati otvorenih usta, bez treptanja i pitati se - kako je to uspio? Udarci kroz noge, iza leđa, fantastično kretanje, sprintevi u stilu Usaina Bolta, nevjerojatna obrana, razarajući napadi i ubojite kontre... svega tu ima.
Dapače, po nekima Alcaraz nudi kompletan paket kao da je dizajniran i proizveden u tvornici superrobota jer takav spoj talenta, fizionomije, psihologije, posvećenosti i ambicije doista je rijetka pojava.
Tijekom dugogodišnje vladavine Federera, Đokovića i Nadala, teniski je svijet tražio upravo tako nešto, ono što bi Amerikanci nazvali "next big thing", novu buduću superzvijezdu. Potraga je bila uzaludna, ali s Alcarazom bi mogla završiti. Jer Španjolac ima sve elemente za biti upravo to i biti predvodnik nove ere, koja će uslijediti kada se trojka velikana doista jednoga dana odluči oprostiti od teniskih terena.
Za Alcaraza se već neko vrijeme zna s čime raspolaže, nije se ništa dogodilo i pojavilo preko noći, a u New Yorku je samo pokazao raskoš svog arsenala. I kaže, zajedno sa svojim trenerom Juanom Carlosom Ferrerom, da je tek na 60% mogućnosti...
I makar ne postoji teniska kristalna kugla s pogledom u budućnost i makar se može učiniti preuranjenim, ima dovoljno rezona usporediti Carlosa s Nadalom, Federerom i Đokovićem, odnosno usporediti što je slavni tercet napravio kada je bio u dobi u kojoj je sada Alcaraz, kako bi se barem pokušalo projicirati kamo bi ga karijera mogla odvesti i može li se jednoga dana približiti visinama koje su dosegnuli Rafa, Nole i FedEx. Tim više što se u Alcarazu i njegovoj igri mogu pronaći elementi svakog od trojice - đokovićevska obrana i elastičnost, federerovski forhend i ideja u igri, nadalovska vatra i borbenost za svaku loptu u pit-bull stilu.
Osvajanjem US Opena Carlitos je postao najmlađi broj 1 na ATP listi u povijesti, a to je ostvarenje koje je, recimo, Nadal ostvario "tek" s 22 godine, a Đoković sa 24. Tu se, doduše, trebaju uzeti u obzir okolnosti. Primjerice, bi li do toga došlo da je Đoković igrao US Open i da mu se računaju bodovi iz Wimbledona? Isto vrijedi i za Zvereva. Ili, činjenica da je Đoković za prvi dolazak na vrh morao "skinuti" i Federera i Nadala u njihovim najboljim godinama i koji su do tada već imali 16, odnosno 9 Grand Slam titula. Da su tu u konkurenciji bili i Andy Murray, Andy Roddick, Del Potro... Istina, i Alcaraz se za broj 1 izborio uz Nadala, ali kao 36-godišnjaka, te djelomično Đokovića, a od svih ostalih konkurenata (Tsitsipas, Ruud, Norrie, Rubljov, Zverev...) samo je Medvedjev bio broj 1 i ima (jedan) Grand Slam naslov.
Uostalom, možda ne najprecizniji, ali svakako indikativan podatak o tome kome je bilo teže ili lakše doći do broja 1 jest broj skupljenih bodova u trenutku dolaska na vrh. Federer je (s prilagodbom bodovanja na aktualni sustav) trebao 9.800 bodova, Nadal je trebao 11.500, Đoković čak 13.200. Alcarazu je danas dovoljno i 6.700. Da se i Wimbledon računao, Alcaraz bi imao svega 180 bodova više. Ne tako davno Thiem, Tsitsipas ili Zverev imali su i preko 8000 bodova, ali to im nije bilo dovoljno za "jedinicu".
Štoviše, Đoković je, recimo, trebao osvojiti tri Grand Slam naslova (Wimbledon 2011) da bi došao do broja 1, a Nadal je tek nakon svog petog GS trofeja (Roland Garros 2008.) dospio na teniski Mt. Everest. Federeru je bio dovoljan drugi (Australian Open 2004.), a Alcaraza je, eto, već prvi lansirao na top poziciju. Dapače, prije Alcaraza nikoga od prethodnih 27 brojeva 1 već prvi Grand Slam nije gurnuo na čelno mjesto ATP ljestvice. Carlos je prvi takav.
Iako tu postoje i tri "anomalije". Dvije su tenisači koji su prvo došli do broja 1, a tek kasnije osvojili Grand Slam. To su Patrick Rafter i Ivan Lendl. Treća je Marcelo Rios, broj 1 koji nikada nije osvojio Grand Slam, a igrao je samo jedno finale (Australian Open 1998).
Iako nije tako brzo postao broj 1 na svijetu, Nadal je prije nego li Alcaraz dohvatio svoju prvu Grand Slam titulu. Učinio je to, doduše, četiri mjeseca prije, odnosno svega dva dana nakon svog 19. rođendana. Đoković je bio "sporiji" jednu godinu od Carlitosa, 20 godina i 8 mjeseci imao je na Australian Openu 2008., a Federer je čekao "čak" do skoro 22. rođendana, odnosno Wimbledona 2003.
Nadal je k tome sa 19 godina i 4 mjeseca, koliko je sada Alcarazu, uz svoje ime imao već 12 ATP titula, od čega je 11 bilo samo u 2005. godini i uključuju četiri Masters 1000 trofeja (Monte Carlo, Rim, Kanada, Madrid). Granicu Top 10 Rafa je probio sa 18 godina i 10 mjeseci.
Alcaraz je dosad, osim US Opena, osvojio još pet turnira, od čega su dva Mastersa 1000 (Miami, Madrid). U Top 10 je ušao sa 18 godina i 11 mjeseci.
Đoković je, pak, dva mjeseca prije 20. rođendana ušao u Top 10 te imao u džepu pet ATP titula, od toga je jedna bila s Masters 1000 turnira (Miami).
Federer je kao tinejdžer bio sporiji od svih u ovoj usporedbi. Do 20. godine uzeo je tek jedan turnir (Milano) i imao dva četvrtfinala na Mastersima 1000 te bio na rubu ulaska u Top 20. No, kad je Švicarac krenuo, onda je gotovo bio nezaustavljiv - 16 Grand Slam titula osvojio je samo u nepunih sedam godina. Nadalu je za tu brojku GS trofeja trebalo 12 godina, a Đokoviću 11.
Drugim riječima, sva trojica imali su drugačiju karijernu putanju, a iako još nisu gotovi, zasad su na sličnim položajima. Stoga se ni Alcaraz ne treba pretjerano opterećivati brojkama i usporedbama, najvažnije je gdje će biti kada dođe na kraj puta. Velika trojka letvicu je postavila visoko, vrlo visoko...
- Teško je ponekad vjerovati da je Carlos još uvijek samo tinejdžer, da je tako mlad, a već ima toliko uspjeha. On je jedan od onih rijetkih izvanserijskih talenata koji se pojave s vremena na vrijeme - pohvalio ga je rival Ruud nakon finala na Flushing Meadowsu.
- Za mene je on trenutačno najbolji na svijetu. Vidjet ćemo kako će mu se karijera razvijati, ali na dobrom je putu.