Goran Ivanišević, moglo bi se reći, imao je dugo, toplo ljeto. Ne zato što je on to tako želio već zbog specifičnih potreba Novaka Đokovića koji nije baš svugdje igrao. Nakon što je Srbin osvojio Wimbledon i nakon što je bilo izvjesno da ga neće biti na US Openu, da ne ponavljamo razloge oko njegovog izostanka, osim što nije mogao konkurirati za još jedan Grand Slam naslov, ostao je i bez prvog mjesta na svijetu kojeg je prilično dugo držao. Kako je počeo silaziti u renkingu bilo je jasno da će nešto morati odigrati jer su mu trebali bodovi da bi ostao među najboljima na svijetu i mogao nastupiti na završnom ATP turniru osmorice najboljih u Torinu.
Rekordi su uvijek bitni
Đoković se odlučio za nastupe u Tel Avivu i Astani, oba turnira je i osvojio i stigao do brojke od 90 naslova u karijeri. I dok su neki ostali iznenađeni lakoćom kojom je počistio sve suparnike, a pogotovo u Astani, Goran Ivanišević, koji ga ipak najbolje poznaje, nije bio nimalo.
- Igrao je briljantno, pogotovo u Astani. Kao da uopće nije pauzirao, a nije ga bilo na turnirima još od Wimbledona.
No, Đoković je takav, rijetko će otići na turnir, a da pritom nije spreman. I ovaj put se dobro pripremio i nakon završnih nekoliko dana treninga u Monte Carlu, krenuli su na turneju koja je Đokoviću otvorila još neke mogućnosti, ako bi ga naravno zanimale.
A to je lov na 100 i više ATP naslova čime bi mogao dostići i prestići Rogera Federera (103), pa i loviti Jimmyja Connorsa koji je najbolji sa 109 naslova.
- Sve što je vezano uz nekakve rekorde, Novaku je zanimljivo. Ostaje pitanje koliko će igrati i koliko će sve to trajati, ali u kakvom je sad trenutku siguran sam da bi mogao i na te rekorde jurišati ili utjecati.
Ivanišević je uvjeren da u Đokovićevom spremniku ima još dovoljno goriva.
- Uvijek je bio fizički spreman, to nikada nije bio problem i ako tako ostane, uvjeren sam da bi još tri godine mogao ostati na vrhu ili pri vrhu i boriti se za sve naslove.
S Čilićem je sve ostvarivo
Ostaje pitanje kako je Đoković posložio turnire do kraja sezone. Izvjesno je da ga neće biti u Beču i Baselu, a ostalo je u njegovim rukama.
- Jasno je da će igrati u Torinu, a ostaje pitanje hoće li prije toga ići u Pariz.
A što će biti dalje, kao i obično, ostaje otvoreno. Ponekad do posljednjeg trenutka i zato je pitanje o tome hoće li Đoković na početku iduće godine u Australiju i dalje u zvijezdama.
- Kako se ništa nije promijenilo u njegovim razmišljanjima o cjepivu, treba vidjeti što će i kako odlučiti Australci.
Teniska sezona je blizu kraja, ostalo je samo još nekoliko turnira. Onaj najveći u Torinu i za kraj završni turnir Davis Cupa kojem domaćini biti branitelji naslova Španjolci, a igrat će se u Malagi. Ivanišević je prilično optimističan kada je u pitanju naša Davis Cup reprezentacija.
- Atmosfera u Davis Cupu zna povući domaće tenisače i po tome bi Španjolci trebali biti u maloj prednosti u četvrtfinalnom dvoboju s našim momcima. No, ja uopće ne mislim da su Španjolci favoriti u tom dvoboju, naše su mogućnosti u ovakvom formatu velike. Vratio se i igrat će Marin Čilić, a kad je tako onda možemo pobijediti sve pa i Španjolce.
Pogotovo jer Španjolci neće igrati u najjačem sastavu. Čini se da će Rafael Nadal u to vrijeme biti na južnoameričkoj turneji, na seriji ekshibicija.
- A ni Carlos Alcaraz nije u nekoj bajnoj formi - kaže Ivanišević i nastavlja:
- Mi smo jako dobro posloženi, Čilić je jako dobro igrao u ovom dijelu sezone, Borna Ćorić se dobro vratio, a u paru smo uvijek vrlo konkurentni. Pavić i Mektić su sigurno jedan od najboljih parova na svijetu.
Podrška bez pritiska
U međuvremenu, Goran prati i teniski razvoj sina Emanuela. Iako nije od velikih riječi, zadovoljan je kako se Manči, kako ga tata zove, razvija, ali će dodat će odmah kako se u to ne petlja.
- Manči ima svog trenera, oni rade, a ja sam tu ako mu eventualno treba kakav savjet.
Ostaje pitaje treba li Ivaniševiću junioru kakav dobar savjet?
- Pita, popravio se dosta u posljednje vrijeme, a ako pita, ja ću mu uvijek ponuditi mišljenje.
Drugi Ivanišević junior, Oliver, još je uvijek mali, ali za koju godinu bi možda i on mogao tatinim stopama iako Goran nikada nije navaljivao i tražio od djece da se bave tenisom.