Mario Ančić ionako je zbog poslovnih obaveza “naštiman” na vrijeme na Istočnoj obali SAD-a, pa što bi mu bio problem gledati primanje Gorana Ivaniševića u Hall of Fame.
- Naravno da sam gledao, jer ovo je, kako se ono kaže u takvim prilikama, šlag na tortu jedne legendarne karijere. Kruna karijere, zbog svega što je napravio, nema nikakve sumnje da je ovo zasluženo priznanje. Goran je bio takav igrač da je malo koga ostavljao ravnodušnim. Meni je iznimno drago kao sugrađaninu, kao suigraču, a iznad svega, mom uzoru iz djetinjstva. Imao sam sreću trenirati s njima kad sam imao 12 godina, imao sam sreću da sam kao 16-godišnjak igrao uz njega na Olimpijskim igrama u Sydneyju. On je svima nama bio uzor.
A na dočeku u Splitu Mario je bio na brodu kojim je Goran prebačen s aerodroma na Rivu, priča se i da je palio baklju.
- Iskreno, toga se ni ne sjećam, ali vjerojatno jesam. Ovo je veliki dan i za naš teniski klub, za Split, za Hrvatsku, pogotovo za obitelj Ivanišević. Ja im od srca čestitam. Nadam se da ljudi shvaćaju koliko je teško biti primljen u Hall of Fame, koliko su rigorozni u svojim izborima. Ima ih puno koji tamo nisu, a vjerojatno zaslužuju ući. Goran o tome više ne mora brinuti.
Ne bismo se čudili kad bi Mario odvojio dio vremena i iz New Yorka se zaletio do Newporta, to je manje od 200 kilometara.
- Kad sam ja odrastao u devedesetima i počeo se baviti sportom, a trenirao sam karate i nogomet prije tenisa, imali smo tri, možda četiri velika sportska uzora. To su bili pokojni Dražen Petrović, pa Zvone Boban, Toni Kukoč i Goran. To su sportaši i ljudi koji su nama otvorili horizonte, dali nam vjeru da smo i mi to u stanju, da ništa nije nedostižno. To je njihova velika ostavština.