Ivanišević i Ančić s izbornikom Nikolom Pilićem slave osvajanje Davis Cupa u Bratislavi 2005. godine
 AFP
HR VELIKANI O IVANIŠEVIĆU

‘Doživljavali smo ga kao nešto nadnaravno. Kad sam ga prvi put vidio uživo, htio sam ga dodirnuti...‘

Velikani hrvatskog tenisa govore o primanju Gorana Ivaniševića u tenisku Kuću slavnih
Piše: Davor BurazinObjavljeno: 19. srpanj 2021. 13:29

Mario Ančić ionako je zbog poslovnih obaveza “naštiman” na vrijeme na Istočnoj obali SAD-a, pa što bi mu bio problem gledati primanje Gorana Ivaniševića u Hall of Fame.

- Naravno da sam gledao, jer ovo je, kako se ono kaže u takvim prilikama, šlag na tortu jedne legendarne karijere. Kruna karijere, zbog svega što je napravio, nema nikakve sumnje da je ovo zasluženo priznanje. Goran je bio takav igrač da je malo koga ostavljao ravnodušnim. Meni je iznimno drago kao sugrađaninu, kao suigraču, a iznad svega, mom uzoru iz djetinjstva. Imao sam sreću trenirati s njima kad sam imao 12 godina, imao sam sreću da sam kao 16-godišnjak igrao uz njega na Olimpijskim igrama u Sydneyju. On je svima nama bio uzor.

A na dočeku u Splitu Mario je bio na brodu kojim je Goran prebačen s aerodroma na Rivu, priča se i da je palio baklju.

- Iskreno, toga se ni ne sjećam, ali vjerojatno jesam. Ovo je veliki dan i za naš teniski klub, za Split, za Hrvatsku, pogotovo za obitelj Ivanišević. Ja im od srca čestitam. Nadam se da ljudi shvaćaju koliko je teško biti primljen u Hall of Fame, koliko su rigorozni u svojim izborima. Ima ih puno koji tamo nisu, a vjerojatno zaslužuju ući. Goran o tome više ne mora brinuti.

Ne bismo se čudili kad bi Mario odvojio dio vremena i iz New Yorka se zaletio do Newporta, to je manje od 200 kilometara.

- Kad sam ja odrastao u devedesetima i počeo se baviti sportom, a trenirao sam karate i nogomet prije tenisa, imali smo tri, možda četiri velika sportska uzora. To su bili pokojni Dražen Petrović, pa Zvone Boban, Toni Kukoč i Goran. To su sportaši i ljudi koji su nama otvorili horizonte, dali nam vjeru da smo i mi to u stanju, da ništa nije nedostižno. To je njihova velika ostavština.

Ljubičić o Ivaniševiću

Ivan Ljubičić ne planduje, iako bi mogao. Roger Federer će preskočiti Olimpijske igre, a kad će se vratiti na Tour, još je neizvjesno. U međuvremenu, Ivan trenira djecu, čula se cika i vika kad se javio na mobitel i kad smo ga pitali što njemu znači primanje Gorana Ivaniševića u Hall of Fame?

- Što se još može reći ili dodati o Goranu? - odgovorio je protupitanjem.

- Eto, sada je službeno legenda. Nedavno smo u Wimbledonu imali priliku razgovarati o tome, puno mu je to značilo i treba mu značiti. Takve se stvari događaju samo rijetkima.

Valja podsjetiti i što je Goran Ivanišević značio mladim hrvatskim tenisačima kad su kretali u surovi svijet profesionalizma.

- Ja sam kao klinac bio 350. na svijetu, a drugi u Hrvatskoj. Goran je bio prvi, ali to uopće nije bilo za usporedbu, mi smo bili kilometrima daleko, bili smo nitko i ništa. Mi smo ga doživljavali kao nešto nadnaravno. Sjećam se kad sam ga prvi put vidio uživo, reprezentacija je igrala Davis Cup u Dubrovniku protiv Ukrajine. Htio sam ga dodirnuti da vidim je li stvaran. Nakon toga su se stvari počele lagano mijenjati, puno smo toga prošli zajedno i kao igrači, izgradili smo jedan odnos na koji sam ponosan. Naš je odnos pun povjerenja i respekta, razumijemo se.

Tako je i danas kad su treneri dvojice od trojice najboljih tenisača svijeta svih vremena. Malo se to naglašava, Ljubičić u korneru Federera, Ivanišević u kutu Đokovića.

- Ha, ha, ide nam dosta dobro. Ali, u pravu ste, nevjerojatno je i fascinantno da su dva Hrvata treneri takva dva tenisača.

Linker
04. listopad 2022 21:38