Roger Federer u petak je u londonskoj O2 Areni odigrao svoj posljednji teniski meč u karijeri, u parovima zajedno sa svojim najvećim rivalom, ali i prijateljem Rafaelom Nadalom. Još jedan od dugogodišnjih Federerovih prijatelja je i naš Ivan Ljubičić, koji će, zajedno sa Severinom Luthijem, ostati upisan i kao posljednji trener u grandioznoj karijeri Rogera Federera.
Rođeni Banjalučanin, svojevremeno treći igrač svijeta, posljednjih je šest godina u ulozi Federerova trenera, ali je pri tome vješto i uglavnom uspješno izbjegavao intervjue o Federeru, svojoj ulozi trenera. No, za The Tennis Podcast, kojeg vodi britanski novinar David Law, inače hrvatski zet, otkrio je neke “tajne” iz Rogerova svijeta...
Prvi susret još 1996.
Za početak, što se događalo u posljednjih 15 mjeseci otkako je Federer odigrao svoj posljednji meč u četvrtfinalu Wimbeldona 2021. do nedavne službene objave o završetku karijere?
- I ja sam strpljivo čekao. Sve je išlo jako sporo s oporavkom od ozljede, makar smo u startu znali da će Roger najmanje 9 mjeseci biti “aut”, i više. Nadali smo se, imali vjere i očekivali da će biti sposoban vratiti se i natjecati... Ali, ipak mu je 41 - rekao je Ljubičić.
- Sve do ovogodišnjeg Wimbledona je bilo OK, napredovao je, stizale su dobre vijesti oko oporavka. No, malo poslije došlo je do stagnacije pa je i Roger počeo razmišljati da je dosta. Da je čekao još malo duže, možda bi se uspio vratiti, ali...
Ali, to bi značilo još više patnje, a nije bilo garancije da bi i nakon toga povratak bio uspješan. Jer Federera ne bi zanimao samo povratak već mogućnost da bude konkurentan za najveće stvari, a to je osvajanje Grand Slamova.
Evocirao je Ljubičić svoja prva sjećanja na Federera uopće.
- Igrali smo prvi put na Futuresu kad sam imao 17, a on 15 godina. Bio je talentiran klinac, ali koji nije mogao kontrolirati svoje emocije tada. Nismo, jasno, odmah postali bliski, ali na Touru smo se relativno brzo zbližili i bili smo prijatelji i dok smo se borili na terenima. On je, očito, u međuvremenu postao jedan od najvećih ikada, ali naš odnos je ostao isti, jednako dobar.
Ljubo je pobijedio Federera tri puta u službenim mečevima, vodio ga 2-1 u skoru, bilo je i 3-3.
- To je bilo još dok on nije postao “super Roger”, bio je još mlad, ranjiv, bilo je lakše tada igrati protiv njega, ali kasnije se to promijenilo. Inače, s dobrim servisom uvijek imaš šansu protiv bilo koga, ali on je moje servise prilično lako vraćao i na neki ludi način imali smo slične stilove pa je meni to bio najgori suparnik - radi sve kao i ja, samo bolje i ne možeš pobijediti.
Vodim ga 2-0 u Švicarskoj
Zato je, uostalom, na kraju, ukupni međusobni omjer i stao na 13-3 za Švicarca.
- Ima jedan meč koji mislim da sam trebao dobiti, finale Rotterdama 2005. Imao sam break višak u trećem setu... ali to su rijetki trenuci, uglavnom nisam imao šanse. No, uvijek ga rado podsjetim da imam i dalje imam 2-0 protiv njega u mečevima odigranima u njegovoj Švicarskoj, ha ha.
Prisjetio se Ljubičić kako je počela njihova suradnja kao trener - igrač.
- Bilo je to na ATP Finalsu 2015. Roger je igrao, a ja sam bio TV komentator za Sky Italia. Našli smo se na ručku i samo me onako ležerno pitao jesam li zainteresiran biti mu trener. Nisam to uopće očekivao i bio sam jako uzbuđen. To je za mene trenutak s kojim se jako ponosim, kada sam čuo da Roger Federer smatra da mu ja mogu pomoći. Daje ti to određenu moć, ali bio je to i posao s puno pritiska jer ipak je to Federer i osjećaš odgovornost da mora pobjeđivati. Doduše, on bi pobijedio većinu mečeva i bez trenera, ali svejedno nije skroz lagodno biti u toj poziciji.
Da stvar bude gora, već početkom prve zajedničke sezone Roger je operirao koljeno, zbog čega je nakon Wimbledona 2016. uzeo pauzu od 6 mjeseci.
- To je, iz sadašnje perspektive, bila najbolja odluka ikad. Dala nam je vremena da treniramo i radimo. Nakon Wimbledona 2016. zaključili smo sezonu, ali već od rujna smo bili u punom pogonu. Imali smo 4 mjeseca jakog rada, on je napunio baterije i to je donijelo sjajnu 2017. Samopouzdanje je bilo tu, došao je na Australian Open s dobrom energijom i vjerom da se nešto dobro može dogoditi. Nismo zamišljali titulu, ali meč po meč i zakotrljalo se... Na kraju je osvajanje te titule za mene bio najemotivniji trenutak trenerske karijere.
U tom epskom finalu pobijedio je Nadala u pet setova. Uoči finala bilo je 23-11 za Rafu u međusobnom omjeru, a Roger je izgubio 5 od prethodnih 6 mečeva. No, od tada je Federer dobio 5 od sljedećih 6 mečeva. Što se promijenilo da je Rafu počeo redovito pobjeđivati?
- Jednostavno je od tog finala Australije osjećao da “ima” Rafu, vjerovao je više u sebe, osjećao se superiornije i igrao taktički malo drugačije. Žao mi je i polufinala Roland Garrosa 2019., bilo je taj dan jako vjetrovito i to nije pasalo Rogeru. Ne kažem da bi pobijedio, ali da su bili “normalni” uvjeti... U tom je stadiju vjerovao da može Rafu dobiti i na zemlji.
Najomiljeniji tenisač
Federer je osvojio svoja posljednja tri Grand Slama sa 35 i 36 godina. Nema sumnje da su tu i Ljubičićevi prsti jer prije nego ga je Ljubo preuzeo, Švicarac nije pune tri godine osvojio Grand Slam (od Wimbledona 2012.). Ali, uslijedio je labuđi pjev u 2017. i 2018.
- Naš je cilj bio osvojiti Grand Slamove, a nakon 2016. imao je energije, vjere, samopouzdanja napretek i onda ga je jednostavno krenulo. Osvojio je Australian Open, pa Wimbledon, pa obranio Australiju 2018. i opet postao broj 1 sa 36,5 godina. To je bilo nevjerojatno i to nikako nismo planirali jer u toj dobi više ne loviš renking, već ciljaš biti najbolji samo na najvećim turnirama. Ali uspon još jednom na broj 1 premašio je očekivanja s moje strane kao trenera.
Roger je srušio Samprasov rekord od 14 Grand Slamova, prvi stigao i do magične granice od 20, ali u međuvremenu su ga prestigli i Nadal (22) i Đoković (21). Bode li ta statistika ipak u oči?
- Stvarno ne. Roger je i sâm sjajno rekao u jednom intervjuu “srušio sam rekorde puno puta i oni nisu tu da ih držiš zauvijek, jer to ti neće ništa kasnije promijeniti u životu, mijenjaju stvar samo u tom trenutku kad ih srušiš”. A to što su ova trojica napravili sebi međusobno, koliko su tjerali jedan drugoga da budu bolji, to je fantastično. Nitko nije mislio da će Samprasa itko srušiti, da je nedodirljiv, a evo nas sada trojica čak imaju 20+ Slamova i zajedno su pomaknuli granice tenisa. Tko je najbolji? To je pitanje koje nikad neće imati jednostavan i jedinstven odgovor. Osobno ne bih gledao samo brojke, Federer je puno više od toga jer ono što je Roger napravio za tenis neće se više ponoviti. Osvojio je nagradu za omiljenog igrača 19 godina zaredom i to dovoljno govori što je značio i što znači tenisu u cijelom svijetu. Bit će slavljen kao najomiljeniji tenisač, ako ne i sportaš svih vremena. I po meni on to zaslužuje. Ništa on ne glumi, sve što vidite je originalni Federer, ne pokušava biti netko drugi. Koliko sam samo puta čuo “ja sam Federerov najveći fan”, a ne mogu baš svi biti najveći fan. No, to pokazuje što je značio ljudima, to je njegovo nasljedstvo, način na koji se ponašao, na koliko je ljudi ostavio utisak, koliko je ljudima bio važan...