Goran Ivanišević u rubrici ”13 puta zašto”

 SPORTSKE NOVOSTI
‘13 PUTA ZAŠTO‘

Goran Ivanišević: Čak i kad ga jednog dana osvojim, pomislit ću da sam mogao imati dva Wimbledona

Počevši od ove subote, prisjećat ćemo se intervjua iz kultne rubrike Sportskih novosti
Piše: Neven BertičevićObjavljeno: 25. veljača 2023. 08:39

U Sportskim novostima dugi je niz godina subotom izlazila kultna rubrika ‘13 puta zašto’ s intervjuima s najvažnijim osobama iz tadašnjeg sportskog života. Počevši od ove subote, prisjećat ćemo se tih tekstova, a započinjemo intervjuom s Goranom Ivaniševićem, koji je napravio Neven Bertičević na dan otvaranja Olimpijskih igara u Barceloni, 25. srpnja 1992. godine.


1. Wimbledon je označio pola sezone, svakako najbolje u karijeri Gorana Ivaniševića. Krenuli ste sa šesnaeste pozicije, odmah osvojili Adelaide. Očekivani skok, iznenađenje ili realnost?

- Ovo sigurno nisam očekivao. Pogotovo nakon Monte Carla, stanke, bolnice, straha. Htio ne htio, moraš razmišljati o srcu. Brzo sam vratio formu, nakon Rima sve je bilo fantastično. Ipak, nisam mogao očekivati finale Wimbledona, pogotovo jer u Queensu nisam briljirao. Još manje četvrto mjesto, premda sam tvrdio i želio ove godine među prvih pet. Bob Brett (trener) mi je uvijek govorio: Lako je ponoviti najbolji renking, biti sedmi, najteže učiniti novi korak. Prošao sam ga brže i lakše nego sam očekivao. Ali, u životu i tenisu je tako, uvijek ti se nešto vrati. Sad razmišljam o narednom koraku, četvrto mjesto nije kraj mojim ambicijama.

2. Wimbledon ‘92. je prošlost, dan nakon i godinu nakon Goran Ivanišević će ostati finalist Wimbledona ‘92. Kako ste proveli dane nakon Wimbledona, može li se to uopće zaboraviti?

- Nije lako. Dobro je, a nije dobro. Sve se promijenilo, drugačije te tretiraju, ništa više nije kao nekad. Onda srećeš ljude, kažu sjajno, neki kažu da si barem odigrao ovako, onako. Neki kažu mlad si, bit će drugi put, mora biti drugi put. Svi čestitaju, ponekad se pitaš, zašto čestitaju, samo si finalist. Onda shvatiš, finale je finale i to ti nitko ne može oduzeti. Danas mogu reći da sam u Wimbledonu uspio, dokazao svima, sebi ponajviše da mogu dva tjedna držati koncentraciju. I kad igraš. I kada pada kiša. I kad te stave igrati polufinale u 11:00 sati u subotu na terenu broj jedan, tamo gdje se polufinale nikad ne igra. Jedna lopta, jedan break, kod 3:3 u petom. I ja bih pobijedio. To finale će se vraćati, sigurno će se vraćati. Tako dugo dok jednom ne osvojim. Ali i onda će se vraćati, onda ću misliti: mogao si imati dva Wimbledona. To je normalno, rekao bih pozitivno, to jednostavno ne možeš preko noći baciti u stranu, to nije običan turnir.

image

Slavlje nakon polufinalne pobjede nad Samprasom u Wimbledonu 1992.

AFP

3. Kad biste sutra mogli odigrati novo finale s Agassijem, biste li nešto promijenili?

- Možda bih igrao agresivnije na njegov servis, više riskirao, više išao na mrežu. Ali, lako je sad o tome govoriti. Ušao sam u teren bez nogu, stvarno bez nogu, ništa nisam osjećao, za mene je sve bilo novo. Polufinale je polufinale, ali finale Grand Slam turnira je posve drugačije. Nemoguće je opisati, moraš to osjetiti, dolje, na terenu. Kad izgubiš, uvijek nešto nedostaje, uvijek svi pitaju zašto. I ja sad mogu reći išao bih agresivnije, a možda bih igrao isto. Jedno je sigurno, na 4:3 za mene, a moglo je tako biti, ne bih napravio dvije dvostruke pogreške.

4. Barcelona, druge Igre Gorana Ivaniševića. S kakvim osjećajima idete u Barcelonu?

- Sve je drugačije. Ovo je za Hrvatsku. Prvi put. Osim toga, danas sam favorit, od toga se ne može pobjeći. I ne želim. U Seoulu sam bio dite, 16 godina, gotovo bih rekao turist. Danas čovjek koji može osvojiti medalju. Velik je to pritisak, ni od toga se ne može pobjeći. A opet, ne možeš Barcelonu tretirati kao da tamo nitko ne igra. Sviđa mi se optimizam gospodina Vrdoljaka, ali ne možeš to tako reći. Toliko je kandidata, kad bi on igra u turniru, onda ne bi bilo straha. Ali, tamo je ‘tisuću’ pravih i potencijalnih, teren spor, lopta slabo skače, vruće da poludiš, pa sad to izdrži. Nitko mi, vjerujte, neće dati medalju na ulazu u olimpijsko selo.

image

Intervju je objavljen 25. srpnja 1992.

SPORTSKE NOVOSTI

5. Olimpijski turnir nikada nije bio jači. Sve je otvoreno, jedan slab dan odnosi sve. Ipak, što očekujete, koliko možete u singlu, deblu?

- Mislim da sam uglavnom odgovorio na to pitanje. Nema razlike između Barcelone i Grand Slam turnira, to je jasno. Velika imena i specijalisti za zemljane terene, svi su tu. U deblu Prpa i ja baš nismo briljirali na prethodnim turnirima, ali nikad se ne zna. Pet setova, možda proigramo.

6. Što očekujete od hrvatskih sportaša, što očekujete od Igara, hoće li biti vremena za druge sportove?

- Gledat ću sve što budem mogao, sve naše sportaše. I navijati. Volio bih da košarkaši uspiju, nije mi drago da su ih već stavili u finale sa SAD. Kao da drugi ne igraju. I to je pritisak, osjetili su ga na kvalifikacijama. Znate, bolje je mučat i govoriti nakon Barcelone, jer ako govoriš sad a ništa ne učiniš, svi će to zapamtiti. Svima želim uspjeh, a košarkašima zlato, ako Amerikance uhvati fjaka. Medalja, to bi bio fantastičan uspjeh, svaka medalja. Svi je sanjamo.

7. Tri su kandidata da prvi put ponesu hrvatsku zastavu na Olimpijskim igrama, Ivanišević, Šurbek, Dražen Petrović. Odluka je - Ivanišević?

- Sve znam, sve sam čuo. Velika, najveća čast. Svi imamo argumente, Dražen, ja, Šurbek također. Najstariji, sjajna, veličanstvena karijera. Ja na kraju. Taj dan će ostati nezaboravan, to možeš osjetiti samo jednom u karijeri. Hrvatska prvi put.

8. Što mislite o nastupu sportaša iz Srbije?

- Nisam u poziciji čovjeka koji odlučuje, MOO je svoje rekao. Sa zastavom ili bez, ne bih im dopustio nastup. Ni slučajno. Ne postoji niti jedan razlog da tamo nastupe.

9. Svjetski tenis jučer i danas. Može li se govoriti o smjeni na svjetskom vrhu? Lendl je gotovo nestao, Edberg je igrao samo finale Melbournea, Becker niti jedno Grand Slam finale?

- Edberg se još drži, drugi su pali. Slažem se, možemo govoriti o smjeni. Nisu u pitanju godine, ni Edberg ni Becker nisu stari, ali sve je više mladih. Tenis je danas snažniji, čvršći nego prije dvije godine. Usput, donekle su se zasitili, godinama su tu, a teško je igrati s istim motivom u kontinuitetu. Jednostavno, danas se drugačije igra. Oni koji su nekad dominirali, bez obzira na godine, nisu više u stanju ni fizički ni psihički izdržati taj pritisak. Ovogodišnji rezultati nisu slučajni, nikako nisu slučajni.

image
JEAN-LOUP GAUTREAU/Afp

10. Što očekuje do kraja sezone? Ostao je još jedan Grand Slam, nekoliko turnira na kojima branite dosta bodova?

- Nakon Barcelone, US Open i Masters su dva turnira za koja se posebno treba pripremiti. U Flushing Meadowsu nikad nisam bio u drugom tjednu, dakle nikad nisam bio u četvrtfinalu. To je podloga koja mi odgovara i mislim da bih lani sigurno daleko otišao da nisam imao onaj problem s leđima, koji me zaustavio prije Ivana Lendla u osmini finala. Svakako Masters, prije dvije godine mi je izmakao, bio sam prva rezerva, ove godine neće. Ići ću u Frankfurt, svašta se tamo može osvojiti. Od ugleda do bodova.

11. Na početku sezone ste rekli da želite među pet najboljih tenisača svijeta. Sad ste to ostvarili, koji je naredni korak?

- Igrati još bolje, raditi kao što sad radim, još više. Dati sve za tenis. Vjerujem da mogu, siguran sam da mogu. Sjećam se, lani sam u ovo vrijeme razgovarao s Brunom Orešarom, rekao mi je: Kad jednom dođeš do trećeg mjesta na svjetskoj rang-listi, nitko te neće skinuti. Ambicije nisu nestale, Stefan Edberg brani silne bodove na US Openu, lani je tamo bio pobjednik, ali do kraja godine se svašta može promijeniti. Nakon US Opena i Mastersa. Svakako želim napasti drugu poziciju, danas vjerujem da mogu napasti drugu poziciju.

12. Razlika između prošlogodišnjeg i ovogodišnjeg Gorana Ivaniševića. Na kraju 1991. Ste bili šesnaesti, daleko od željenog. Što se promijenilo u vašem životu i karijeri?

- Cijelu godinu sam se tražio, sve je bilo nekako drž, ne daj. Dođeš do dva polufinala, izgubiš od Edberga, jedva ali izgubiš, pa stalno slušaš, eto to je Goran, ne može, rekao sam da ne može. Mislim da se sve promijenilo od prošlogodišnjeg US Opena, počeo sam igrati bolje, mirnije, staloženije. Onda, prošle godine nisam vjerovao, stalno sam mislio, drži se negdje oko prvih deset, bit će dobro. Taj pristup je prošlost. Danas znam i vjerujem. Postao sam ozbiljniji i daleko, daleko profesionalniji. Tenis mi je sve, tako radim i tako se ponašam. Danas vjerujem da ću biti prvi tenisač svijeta. Tu sam, četvrti, nikako daleko. Danas znam i vjerujem da imam sve za prvog tenisača svijeta.

13. Na kraju, moramo se vratiti na Barcelonu, olimpijska poruka Gorana Ivaniševića?

- Mislim da mogu govoriti o kolektivnom osjećaju. Onog trenutka kad uđemo u stadion, na dan otvaranja Igara. Čast i ponos, za cijelu Hrvatsku. Onih koji su pali u obrani domovine, njih najviše, za svu djecu koja su ostala bez roditelja, za sve nedužne koji su stradali, za sve koji su nam omogućili da budemo Hrvatska u Barceloni. Trenutak koji se pamti i ostaje. I velika, velika želja za rezultatima, medaljama, ali prije svega da dokažemo i pokažemo svijetu hrvatski sport. To je najmanje što možemo učiniti.

Linker
22. travanj 2024 04:56