Ljubav Hrvata i Wimbledona traje, rekli bismo, oduvijek. Uspjesi, trijumfi, velike pobjede i senzacije na travi All England Cluba obilježili su hrvatski tenis, baš kao što su naše tenisačice i tenisači ostavili neizbrisiv trag u povijesti najvećeg svjetskog teniskog turnira.
Ipak, jedan događaj, u čijem je središtu bio upravo jedan Hrvat, na poseban je način baštinio ne samo wimbledonsku, nego cjelokupnu tenisku povijest.
- Morala se dogoditi teniska revolucija, a mi smo je započeli - ne bez ponosa će i dan-danas reći Nikola Pilić iz svog doma u Opatiji.
- To je bio najvažniji trenutak u posljednjih stotinu godina tenisa.
Zašto sam bio kriv?
On je, naime, bio taj Hrvat zbog kojeg se prije točno 50 godina dogodio veliki igrački bojkot na Wimbledonu koji je promijenio tijek teniske povijesti i koji je zapravo bio zamašnjak za stvaranje svijeta profesionalnog tenisa kakvog danas poznajemo.
Pilića je, naime, 1973. godine dočekala suspenzija od strane Jugoslavenskog teniskog saveza u koordinaciji s Međunarodnim teniskim savezom, današnji ITF, a sve zato što nije igrao na Davis Cupu u Zagrebu protiv Novog Zelanda, već je u tom tjednu nastupio na Mastersu u Montrealu u konkurenciji parova sa suigračem Allanom Stoneom.
- Cijelu sezonu igrali smo parove i izborili smo Masters, a već sam bio najavio našem tadašnjem savezu da se to može dogoditi, odnosno znali su pet-šest mjeseci ranije da možda neću moći igrati Davis Cup jer su oba događaja bila u istom tjednu - prisjeća se legendarni šjor Niko.
- I dogodilo se da su Jovanović i Franulović igrali loše i izgubili smo 3-2 od Novog Zelanda, a tko je bio kriv za to? Pilić je bio kriv. I zato su me suspendirali, a nitko više nije spominjao da sam do tada već 12 godina igrao za reprezentaciju, to više nije bilo važno.
Kako je suspenzija potvrđena od strane ITF-a, nije mogao igrati na turnirima u njihovoj organizaciji, a među njima je bio i Wimbledon. Međutim, to je bila kap koja je prelila čašu tadašnjoj generaciji tenisača iz svjetskog vrha, među kojima su, uz Pilića, bili i velikani poput Roda Lavera, Arthura Ashea, Johna Newcombea, Stana Smitha, Cliffa Drysdalea, Kena Rosewalla. I gotovo svi su tada stali uz Pilića te u znak protesta radi njegove suspenzije odlučili da neće igrati Wimbledon.
Wimbledon za 50 funti
Bilo je to doba rata između ITF-a i ATP-a, tek osnovane udruge teniskih profesionalaca, koji su zahtijevali bolje uvjete za nastupe na najvećim turnirima.
- Ljudi iz ITF-a su ostali u prošlosti, bili su “out of date”, rekli bi Englezi i nisu htjeli ništa mijenjati, već da tenis stoji, da ne ie naprijed. Mi smo, pazite, tada igrali Wimbledon za 50 funti, to je ono što smo dobili. A što smo mogli s time u dva tjedna? Nije to bilo ni za doručak, a kamoli za dva tjedna u Londonu. Bili smo jako loše tretirani. Recimo, kad padne kiša, 120 ljudi odjednom uđe u svlačionicu, pa smo morali sjediti po podu i čekati nastavak. Nisu bili pokrivani tereni tada još u slučaju kiše, pa su se polako sušili i meč koji je počeo u ponedjeljak, znao se nastaviti u četvrtak tek. To su bile stvari koje su bile jako nezgodne za nas igrače, a nije se ništa radilo da nam se prirede bolji uvjeti. U isto vrijeme, pak, taj turnir zarađuje 150.000 dolara. Pa gdje smo tu mi!?
I sve je to zajedno iniciralo pobunu tenisača, koji su htjeli promjene, a Pilićeva suspenzija poslužila je kao povod.
- Nije tu bio najvažniji Nikola Pilić, već jednostavno sustav, koji nije bio dobar. Igrači su bili tretirani, kako bi Nijemci rekli, kao krumpiri. S ovim smo pokazali svoj stav. Imao sam ja sastanak s upravom Wimbledona i rekao im da tri minute za zagrijavanje nije dovoljno, da nam treba pet minuta, da ljudi koji igraju na Centralnom terenu i terenu broj 1 moraju imati teren za zagrijavanje. Ali, sve što mi tražili za igrače, rekli su “ne može”.
Nisu mogli vjerovati
U ITF-u i Wimbledon očito nisu mislili da će bojkot izdržati, pretpostavljali su da će igrači “5 do 12” ipak podviti rep i igrati turnir. No, tenisači su ostali odlučni, pa je to bio jedan od najčudnijih i najslabijih Wimbledona. Odustalo je 12 od 16 nositelja, a ukupno čak 81 tenisač povukao se s Wimbledona. Organizatori su ubacili 29 kvalifikanata i 50 “sretnih gubitnika” kako bi popunili ždrijeb.
- Tako se dogodilo da su u 3. kolu igrala međusobno dvojica Engleza koji baš i nisu znali igrati tenis. I kad su svi to vidjeli, kad se to stvarno dogodilo, poslije toga su nas morali početi slušati i poštivati više. Ljudi nisu mogli vjerovati što smo učinili, ali najvažnije je bilo da smo im pokazali kako bez proizvoda, a proizvodi smo mi igrači, ne možeš imati kvalitetan teniski turnir bez obzira na svu tradiciju koju je Wimbledon imao. I to smo postigli.
Zauvijek je to promijenilo tenis jer nitko nije zaboravio što se dogodilo te godine Wimbledonu. Jer ako su najbolji tenisači na svijetu bili spremni “odbaciti” najprestižniji turnir na svijetu, onda je bilo jasno da su spremni na sve. Pozitivne posljedice bojkota počele su se iskazivati u godinama koje su slijedile, a osjećaju se zapravo i današnjem, suvremenom tenisu.
- Sve je poslije toga otišlo naprijed. Na Wimbledonu su, recimo, kasnije napravili onaj dio Aorangi, terene za zagrijavanje i treninge, 10-12 terena gdje se sada možeš zapisati i trenirati. Tada je uz nas bio i Philippe Chatrier, koji je potom počeo obnavljati Roland Garros u pravom smislu, kasnije se isto dogodilo i s Australian Openom. Sve je zapravo od tog momenta išlo na gore, na bolje, od nagradnog fonda pa nadalje. Tako da momci koji danas uživaju u vrlo dobrim uvjetima, zaradama i slično, dobili su to preko naših leđa - kaže Pilić, koji ne skriva ponos zbog svoje osobne uloge u cijeloj priči, zbog čega ga, uostalom, i danas, recimo, zovu i iz New York Timesa, kada pišu o ovoj temi.
- Apsolutno. Smijem reći da sam tada bio važan, nisam možda bio prvi na svijetu, ali jesam u Top 10 i imao sam svoj status u teniskom društvu. Uostalom, jedan sam od sedam tenisača koji su osnovali ATP i imao sam svoj glas i karizmu zbog kojih sam mogao reći svoj stav o nekim stvarima.
Trava mi je bila najbolja
Uostalom, sve će to potvrditi i činjenica da se 80 tenisača solidariziralo s njim, uključujući i one tada najbolje.
- Nisam bio očekivao toliki broj, ali očekivao sam da ih dosta pruži potporu. Stan Smith, recimo, nije igrao, a trebao je braniti titulu, Kenu Rosewallu je to trebao biti posljednji Wimbledon s obzirom na godine, Newcombe je tri puta osvojio, ali je i on odlučio ne igrati. No, svi su oni tada tako odlučili jer su vidjeli da je to jedini način na koji se može nešto promijeniti. I promijenili smo.
Kratko rečeno, brojni su tenisači tada mušketirski žrtvovali priliku za vlastiti uspjeh radi zajedničkog cilja. I Piliću može biti žao što te godine nije igrao Wimbledon jer možda je tada bio i u formi života. Samo mjesec dana ranije igrao je finale Roland Garrosa, a kasnije te godine igrao je i četvrtfinale US Opena, što mu je bio najbolji rezultat u karijeri u New Yorku. Tko zna, dakle, što bi bilo u Wimbledonu.
- Meni je trava bila najbolja podloga. Jedne godine umjesto Queen’sa, gdje su bili radovi, igralo se u Bristolu, a tamo sam dobio pet ljudi - Toma Okkera, Arthura Ashea, Johna Newcombea, Cliffa Drysdalea i u finalu Roda Lavera. Trava mi je izuzetno odgovarala, bez obzira na to što sam u Splitu odrastao i igrao na zemlji. Da sam inače imao više mogućnosti za pripreme i treninge na travi, tko zna što sam mogao napraviti, ali eto, što ćeš, tako se dogodilo. A na koncu, te 1973. nije se moglo dogoditi ništa bolje za tenis od toga što se doista dogodilo. Mi smo ostali te godine bez Wimbledona, izgubili smo tada bitku, ali dobili smo rat - podvukao je Nikola Pilić.