Mali teniski kviz. Tko je trenutačno četvrti hrvatski tenisač na pojedinačnoj ATP listi? Vjerojatno su svima, ili nadamo se većini, za prvu trojku odgovori Ćorić, Čilić i Gojo, ali imenovati sljedećeg možda će uzeti koju sekundu za razmišljanje.
I ne bi bilo teško za pogriješiti jer se u biti za tu poziciju vodi trenutačno “mrtva utrka” između Duje Ajdukovića i Dina Prižmića. Od dvojice Splićana - a kako drugačije - stariji Duje (22) službeno je do ponedjeljka, dok ne izađe nova rang-lista, četvrti Hrvat sa 216. mjestom, no već se zna da će mlađi Dino (18) biti ispred budući da mu nedjeljno finale u Banja Luci nosi skok na otprilike 205. mjesto.
No, prije nego je Prižmić ostvario svoj najbolji rezultat na ATP Challenger razini, jednako je tako u tjednu ranije i svoj najbolji rezultat karijere ostvario Duje Ajduković. Osvojio je, naime, u njemačkom Lüdenscheidu svoj prvi ATP Challenger u karijeri, a u tom za njega savršenom tjednu, jedina je zamjerka što je mogao izabrati neki grad s lakšim nazivom za zapamtiti kao mjesto svoje prve titule.
- Ma, Lüdenscheid nije teško za izgovoriti, ali je možda teže za napisati, a to je već tvoj problem ha ha - dočekao nas je Duje.
Prvi igrao u Splitu 2020.
Kako god bilo, to je zasad najvrjedniji trofej u Ajdukovićevoj karijeri. Već se nekoliko godina Duje opisuje kao “talentirani tenisač od kojeg se puno očekuje”, ali, ne ide uvijek u tenisu sve tako jednostavno i brzo. Ovu je titulu osvojio s 22 godine, neki bi možda dodali i - napokon.
- Prvi Challenger koji sam ikada igrao bio je u Splitu 2020. godine i odmah sam igrao polufinale, imao tamo set i neke break-lopte u drugom protiv Cerundola (danas 22. na ATP listi, op.a), koji je kasnije osvojio turnir. Dakle, u teoriji mogao sam i ja već tada uzeti titulu, tako da je možda sada, evo, tri godine kasnije, uzelo malo više uzelo vremena nego što sam očekivao.
No, sada je i to skinuo s dnevnog reda, valjda će nadalje biti lakše bez tog pritiska.
- Olakšanje? Pa, i nije. I da sam igrao samo finale, znao bih da sam na dobrom putu. Nije sad toliko bitno za moju karijeru jedan osvojen turnir, ali je olakšanje to što dobro igram.
A to je, pak, plod i dugogodišnjeg rada, treninga, truda, pa i iskustva te vremena da se sve to uklopi u jedan tjedan. Titula još dobiva na važnosti, zna li se da ju je Duje osvojio kao kvalifikant, odnosno morao je dobiti prvo dva meča u kvalifikacijama, pa još pet u glavnom turniru.
- Apsolutno je to stvar dugotrajnog procesa. Prošle sam godine bio negdje oko 230. mjesta na ATP listi i možda sam mogao nastaviti tim tempom i dizati renking, ali došao bih do nekog limita. Jer skužio sam u tom momentu da s tadašnjim stilom igre neću moći dugoročno napredovati onoliko koliko bih htio. I onda sam ušao u neke promjene, koje su bile teške, tehničke promjene, igračke promjene, ali za koje sam znao da su esencijalne - priča Ajduković.
- Te su me promjene, s još nekim ozljedama, bacile do 500 i nekog mjesta, a još sam uz sve to imao za braniti neke bodove u ožujku, tako da je lako moglo biti i 800. mjesto. Tako da nije bilo lagano to izdržati, to je bio dugotrajan proces.
Može li malo konkretnije o tim promjenama koje je uveo?
- Dosta je stvari tu, ali na servisu i forhendu sam, recimo, puno radio, najviše na ta dva udarca, tehničke stvari vezano i za okretanje i namještanje na udarac. Zajedno s trenerom Marinom Šiškom, s kojim radim kad sam u Splitu, jer ne ide na turnire sa mnom, donijeli smo odluku da idemo tim smjerom. Fizički sam također jako puno napredovao jer sam morao balansirati svoju igru, odnosno igrati malo manje agresivno, a očvrsnuti u igri s osnovne crte, što onda već ulazi i u taktičku sferu, pa se svemu tome trebalo prilagoditi i trebalo je vremena. I sad još uvijek ima stvari na kojima trebam raditi. Što je dobro, bolje nego da osvojim turnir i da osjećam “uf, ne mogu bolje od ovog”. Mogu bolje od ovog, barem ja mislim da mogu. Imam još prostora za napredak.
I dok mu je taj zaokret u stilu omogućio da naizgled kao od šale osvaja ITF turnire (titule u Dubrovniku, Splitu, Kiseljaku, plus finale u Kuršumlijskoj banji), “otvorilo” mu se i na Challengerima. U francuskom Troyesu otišao je do polufinala, u finskom Tampereu do četvrtfinala, u Lüdenscheidu sve do titule. I sve to u posljednjih mjesec dana i na sva tri turnira iz kvalifikacija. Dakle, ukupno je u tom periodu na skoru 17-3, dodamo li i 2. kolo u Banja Luci iz ovog tjedna. Kao god, jednom riječju - sjajno.
No, bez obzira na sjajnu formu, opet su se, kaže, morale poklopiti još neke sretne okolnosti da podigne pehar u Njemačkoj.
- Taj turnir zapravo nisam ni planirao igrati, odnosno ostao mi je prijavljen, a jedini razlog zašto ga nisam otkazao jer su mi iz ATP-a rekli da neću moći igrati za klub u Njemačkoj ligi, odnosno da će me kazniti otkažem li turnir, a igram za klub. I zato sam “morao” igrati, pa sam onda u 2. kolu kvalifikacija imao break zaostatka, ali ipak prošao, pa u 1. kolu glavnog dobio loš ždrijeb i bio na dva poena od poraza te gubio 1:4 u tie-breaku, ali ipak prošao... Pa je padala kiša cijeli tjedan, pa smo selili u dvoranu, tako da je bilo čudnih mečeva i svega.
Challenger titula bez sumnje ima svoj značaj u teniskom svijetu. Jer to je stepenica ispod ATP Toura, ali da bi se do njega probili, svi tenisači moraju proći kroz Challengere. A oni znaju biti pravo bojno polje, vrlo selektivno okruženje bespoštedne borbe za svaki meč i svaki bod u želji da se dostigne Top 100, koji koliko-toliko nudi neku mirnoću i garanciju nastupa na ATP turnirima, pa time i financijsku stabilnost.
Koliko je doista teško probijati se kroz taj sloj tenisača na Challengerima?
- Ovisi protiv koga igraš i koji turniri i gdje ih igraš. Recimo, turniri u Njemačkoj ili Češkoj, ili dvoranski turniri, kao i na betonskoj podlozi, zahtijevaju nekakvo tehničko znanje, odnosno jako dobro tehničko znanje i kvalitetu. A onda imaš turnire gdje igraš s pet Argentinaca i to je onda žestoko rudarenje, jer svaki je motiviran da te dobije taj dan. Ma, ima svega, apsolutno svega, i nije lagano ni u kom slučaju.
Pobijedio i Runea
Nije bilo ni u Lüdenscheidu. Pogotovo jer je posljednja dva meča, polufinale i finale, morao igrati u istom danu radi ranijih odgoda zbog kiše.
- Finale sam protiv Huga Delliena dobio 7:5, 6:4, ali imam osjećaj da je moglo biti lakše, i to dosta lakše. Napravio sam neke glupe greške, koje inače ne radim, ali igrao sam protiv igrača koji mi je odgovarao pa je prošlo. Općenito mi je 1. kolo zapravo bilo najteže jer sam igrao protiv Maximiliana Marterera, Nijemca koji je 130. na svijetu, a bio je i 48. u karijeri. Došao je u dobroj formi, igrao je uostalom 3. kolo WImbledona, tamo u 1. kolu dobio našeg Bornu Goju, pa je osvojio Challenger u Amersfoortu, pa igrao i ATP u Hamburgu. Protiv njega sam bio dva poena od poraza i to sigurno najteži meč, fizički, igrački, svakako.
Ostat će mu to, zasad, jedna od dražih, ali i većih pobjeda gledano po imenu ili renkingu suparnika. Jer ima Duje i pobjede (lani u kvalifikacijama Wimbledona) nad Gillesom Simonom, koji je svojevremeno bio 6. igrač svijeta i osvojio 14 ATP turnira, pa nad Paolom Lorenzijem (u Antalyi 2021), nekad 33. na svijetu, i Bolivijcu Dellienu 64. mjesto je bio top renking. Ima Ajduković i pobjedu nad Holgerom Runeom, aktualnim 6. igračem svijeta, otprije tri godine s ITF turnira u Turskoj.
- Najdraža pobjeda? A joj... Gilles Simon je najzvučnije ime, ali tada više nije igrao svoj najbolji tenis tako da ta pobjeda nema toliku težinu možda... Ma, nemam neku takvu posebnu pobjedu još, jer još nisam dobio nekog baš opakog igrača, koji je u tom trenutku igrao jako dobro na velikoj sceni. Bilo je dobrih pobjeda, ali ne iskače neka posebno.
Ne sumnjamo da će neka uskoro ipak iskočiti, nastavi li Duje Ajduković ovakvim tempom dalje prema naprijed.