Hrvatska je u subotu dočekala olimpijske zlatne i srebrne tenisače. Dvojac Pavić-Mektić slavio je u tokijskom finalu protiv tandema Dodig-Čilić i bio je to povijesni dan - kako za hrvatski, tako i za svjetski tenis.
Naime, slučaj da sportaši iz iste države sudjeluju u teniskome finalu parova dogodio se sada tek treći put, a posljednji se put takva situacija odvila prije čak 113 godina.
Zlatni Mate Pavić i Nikola Mektić te srebrni Marin Čilić sletjeli su u zagrebačku zračnu luku Franjo Tuđman oko 22:30 h.
Tenisači su se pojavili bez Ivana Dodiga koji je otputovao u SAD.
Prvi je pred novinare izašao Marin Čilić: "Hvala vam svima što se došli na ovaj doček. Mnogo nam znači što ste ovdje jer to podiže vrijednost našim medaljama. Bila mi je ogromna čast što mogu predstavljati Hrvatsku na Olimpijskim igrama, i to po četvrti put. U finalu smo izgubili, no to nam je finale svima bilo uživanje."
Ponosan je bio i Mate Pavić: "Nadam se da možemo nastaviti kako smo i započeli. Marine, ti i Dodig zaslužili ste ovu medalju. To je spektakularan uspjeh za hrvatski tenis i možemo se samo nadati da ćemo takav podvig ponoviti."
Riječ je dobio Nikola Mektić: "Bili smo jako sretni kada smo saznali da ćemo igrati zajedno u finalu. Nama je bila još i veća motivacija kad smo saznali da ćemo igrati protiv njih, znali smo da moramo dati sve od sebe."
Pavić je dodao: "Uoči Tokija odigrali smo jedan zajednički pripremni set, to je bila generalka, i tu je već počela zezancija da bi moglo doći do zajedničkog finala. U najmanju ruku, bilo je čudno!"
Mektić je prokomentirao situaciju s epidemiološkim mjerama: "Meni su prve Olimpijeske i njemu su prve Olimpijske... svi su se žalili na mjere, međutim nama je to sve bilo dosta opušteno. Nemam s čime usporediti, ali mislim da to nisu bile prave Igre, baš zbog svih tih mjera."
Pavića su novinari pitali kako se trenutno osjeća: "Iskreno, nismo još niti svjesni ovog uspjeha... nakon finala imali smo dosta obaveza, sada smo i dugo putovali, ma nismo mi još toga svjesni. Poseban je osjećaj igrati za Hrvatsku, ali barem meni osobno ostat će velika uspomena."
Isto je pitanje dobio i Mektić: "Kad počneš igrati, kao tenisač maštaš o Wimbledonu, a onda tek o OI. Ali sigurno je velika stvar osvojiti medalju. Bilo bi lijepo opet doći na Igre i ponoviti ovo."
Pavića je novinar upitao kakve bi im bile šanse da su se OI održale godinu dana prije: "Izvrsno pitanje! Možda bi nam šanse bile puno manje da nije ovakva situacija s koronom, možda ne bismo imali ovih šest mjeseci za uigravanje. Ali, budući da smo obojica kvalitetni igrači, vjerujem da bismo svakako imali šanse."
Mektića su pitali o pritisku kada je tenisač u poziciji favorita: "Ja uvijek kažem - čim je pritisak, to znači da si na dobrom putu. Uvijek ga ima, a ja dobro funkcioniram pod pritiskom."
Pavić je progovorio i o budućnosti: "Činjenica je da smo mi ovo sve napravili u roku šest mjeseci otkad smo počeli igrati zajedno. Ja se nadam da će ta suradnja potrajati. Zato nas sad uspoređuju s najboljim parom ikad, braćom Bryant, ali za to bi nam trebalo još par desetaka Grand Slamova i Mastersa, hahaha... Malo je nerealno uspoređivati se s najboljim parom u povijesti parova tenisa, ali pričekat ćemo još koju sezonu pa ćemo vidjeti kako će nam ići."
Na to je ponovno došao red na Čilića: "Iskreno, nadao sam se da bi medalja mogla doći u parovima. Bilo bi mi žao da kum osvoji, a ja da ne osvojim, hahaha... To nam je bio san, kao mali smo sanjali tu medalju. Kad ste u olimpijskom selu, osjetite taj duh sportaša i osjetite kako svi imaju motivaciju napraviti taj podvig, a mi smo u tome uspjeli. Pogotovo mi je drago što smo to ostvarili uz Matu i Mektu. Znali smo kakav je ždrijeb, bio je to težak ždrijeb, uostalom kao što su ga imali i Mate i Mekta. Išli smo sa srcem, vjerovali smo da možemo i znali smo da igramo fenomenalno. Imali smo i sreće, Bog nas je pogledao i dao nam novu šansu, a mi smo je iskoristili na najbolji mogući način. Događali su se već takvi mečevi kad igrate protiv najboljih prijatelja, uvijek se bojite stisnuti šaku. No sada smo imali vjetar u leđa, imali smo podršku i to nam je pomoglo do finala. Nismo imali publiku, svi su se bojali čak i pljeskati, međutim mi smo apsolutno uživali u meču, igrali smo svoj najbolji tenis. Ako postoji itko od koga bismo željeli izgubiti, onda su to njih dvojica. Iskreno, puno je veća fešta bila dan prije finala, zajedno s braćom Sinković. Samo finale bilo je takvo... znamo se svi od malih nogu i htjeli smo pokazati cijelom svijetu kakva smo velesila. Ovo su mi četvrte olimpijske, osjetio sam taj napor organizatora da se sportaši što manje druže i s te strane je bilo dosta sterilno. Ipak, mogu reći da smo Ivan i ja stekli brojna prijateljstva i poznanstva, a Japanci su pokazali da su preljubazni, da su na visokoj razini te da rijetko tko to može napraviti kao što to mogu oni. Pridržavali smo se pravila i protokola i to je to. Zanimljiva je priča bila da podijelimo medalje, da ih prerežemo napola, ali otkad su osvojili zlato, čini se da su na taj dogovor zaboravili, haha...", zaključio je ovaj veliki uspjeh naš Marin Čilić.
