Goran Ivanišević posljednjih tjedana leti na sve strane. Prije nekoliko dana vratio se iz Pariza, gdje je s Novakom Đokovićem još jednom prošetao teniskim panteonom i vodio ga do 23. Grand Slam trofeja. Sad počinje "njegov" dio godine, tjedni u kojima posebno gušta. Za vikend će biti na ekshibicijskom turniru u Halleu, a iza ugla se već osjeća miris wimbledonske trave i "tamjana" iz teniskog hrama.
- U London idemo sljedeće subote, tako da je sad kratki odmor. Sad me čeka ekshibicija, a onda već krećemo s pripremama - otkrio je Goran, koji je u Zagrebu bio na predstavljanju 33. izdanja umaškog Plava Laguna Croatia Opena.
U Umagu će, dakako, biti i ove godine. Tjedan u Istri se ne propušta, iz vrlo jednostavnog razloga:
- Najviše se veselim gledanju tenisa bez pritiska, i to osam dana. Neprocjenjivo.
Iz Pariza je u prtljazi donio novi trenerski Grand Slam. Upitali smo ga je li ih ponovno prebrojao.
- Jesam, s Novakom ih imam šest jer ne brojim onaj Wimbledon i Roland Garros na kojem nisam bio. Brojim samo one na kojima sam bio od početka do kraja, plus naravno jedan s Marinom. Valjda je moje brojanje točno.
Dakle, sedam plus jedan?
- To se broji posebno, taj moj Wimbledon. Na kraju ću ispasti bolji trener nego što sam bio igrač. Ali dobro je i jedno i drugo.
Đokovićev trijumf u Parizu objasnio je računalnom metaforom.
- Točno sam znao kako funkcionira njegov softver u glavi. Grand Slam je drugi sport u odnosu na obične turnire. Točno sam gledao kako se Novakova glava promijenila od dana kad smo došli u Pariz. Najstresniji trenutak? Nema toga, ako ne možeš podnijeti stres, onda ne možeš ni biti trener. Gledaj doma televiziju i jedi kokice. Stresna mi je bila igračka karijera, stresan je trenerski posao, sve je stresno, ali to me vodi. Adrenalin.
Malo je rekorda i ciljeva koje Đoković još nije ulovio, ali jedan od njih je kalendarski Grand Slam. Sljedeća misija nameće se sama od sebe.
- Zašto ne, prije dvije godine nedostajao mu je jedan meč da kompletira sva četiri Slama u jednoj godini. A i zašto stati na 23 ako može 24, 25, 26... Tijelo mu je u perfektnom stanju, hvala Bogu da nije imao velikih ozljeda. I nema puno igrača koji ga mogu dobiti na Grand Slamu. Idemo u novo ludilo, u Wimbledon. Gdje je tu kraj i granica, ne znam.
I Livaković može zabiti gol
U Parizu je uživo gledao još jednog osvajača Grand Slama, ali juniorskog. Dino Prižmić (17) je Goranov sugrađanin, drugi najbolji igrač svijeta do 18 godina i "next big thing" hrvatskog tenisa.
- Gledao sam ove godine puno juniora jer moj sin igra, pa sam išao vidjeti kakva je ta njegova generacija. Dini čestitam na velikom uspjehu, za dvije do tri klase bio je bolji od svih i bilo bi jako čudno da nije osvojio titulu. Ali dobro da je došao, da vidimo kako igra pod pritiskom. Nevjerojatan je, posvećen tenisu 24 sata dnevno i zasluženo je opet dobio pozivnicu za Umag. Već je sad 290. na svijetu, čeka ga težak i dalek put, ali želim mu sve najbolje.
Dan nakon plasmana Hrvatske u finale Lige nacija, razgovor s Ivaniševićem teško je mogao proći bez nogometa.
- Impresivno je dobiti Nizozemsku na njihovom terenu 4:2, ali ne trebamo se mi više čuditi. Ipak smo mi Hrvatska, drugi na svijetu, pa treći na svijetu, a oni odavno nisu ništa napravili, koliko se ja sjećam. Samo se potvrđuje koliko smo dobri i moćni. Imamo puno dobrih mladih igrača, njihova budućnost je svijetla.
Imamo i Modrića, koji kao da je sve mlađi i mlađi...
- On je genij, dinosaur koji ne izumire. Što stariji, to bolji. Fascinantan je, vrhunski, nevjerojatan. Uostalom, bespotrebno je trošiti riječi o tome kad vidite koliko ga Real Madrid cijeni. Što god ću reći, malo bih rekao.
Prvo poluvrijeme propustio je jer je bio u vožnji, ali "došao sam taman kad je trebalo doć‘, da vidim dominaciju".
- Kad smo primili gol 15 sekundi prije kraja, malo me to podsjetilo na Tursku i Beč davnih godina. Ali opet smo u produžecima pokazali koliko široku klupu imamo. Mi smo reprezentacija u kojoj svih 11 igrača može dati gol. Valjda bi ga i Livaković zabio da mu se pruži prilika. Ne znaš odakle prijeti veća opasnost. Sad još samo da se to osvoji i zaokruži uspjeh sa SP-a, kakvo bi to bilo guštanje za hrvatski nogomet i sport.
Legija Grand Slam pobjednika
Ekshibicija u Halleu spriječila ga je da planira eventualni odlazak na finale u Rotterdam, ali ne tako davno doživio je slično iskustvo.
- Odveo sam sina na utakmicu za treće mjesto protiv Maroka, ta će mu uspomena ostati za cijeli život, a i meni.
Kratko se zamislio na pitanje tko će dulje potrajati, Luka Modrić ili Novak Đoković.
- Nije baš isto. Jedno je pojedinačni, a drugo kolektivni sport. U tenisu te nitko ne tuče. Ne znam, ali prije bih rekao Novak. Iako Luku stalno pospremaju u mirovinu, a on je sve bolji i brži. Jako teško pitanje. Nek‘ im Bog da zdravlja pa da igraju još pet, šest godina.
Za kraj nekoliko riječi i o turniru u Umagu, na koji ove godine stiže mala legija Grand Slam pobjednika: Čilić, Wawrinka, Thiem, a šlag na tortu je svjetski broj šest Holger Rune.
- Puno je turnira, ali samo je jedan Umag. Igračima je postao jedan od najomiljenijih 250-ica u ATP kalendaru. Bit će to opet posebna priča, jako se veselim.