Kao i mnogo puta do sada u karijeri, Nick Kyrgios kroz protekla dva tjedna u Wimbledonu konstantno je lebdio između genijalnosti i ludila. Teško je danas pronaći, vjerojatno i nemoguće, tenisača koji takvom lakoćom povezuje te dvije krajnosti i koji istovremeno polarizira teniske fanove i oko kojeg se lome koplja o tome je li on dobar ili loš, divlji ili samo neshvaćen, neotesani grubijan ili samo izgubljen, djetinjasti histerik ili vrhunski zabavljač, odnosno je li on takav kakav jest potreban ili nepotreban tenisu.

Jedna je činjenica nepobitna, a to je da danas nitko u teniskom svijetu nije u stanju prirediti show kao on i da je teško maknuti oči s njega, ali bi to ponekad bilo korisno.

Kyrgios je s obzirom na svoju kontroverznu i konfliktnu prošlost često već preodređen da bude omražen, da bude antijunak koji je zapravo sam sebi najveći neprijatelj. Kao tempirana je bomba, za koju se ne zna kada će eksplodirati ili zbog koje sitnice, ali kada se to dogodi na površinu izlazi vulkan kojekakvih emocija.

Bio je dohvatljiv

Takav Nick Kyrgios bio je dva seta udaljen od osvajanja Wimbledona, uzeo je prvi set Novaku Đokoviću u finalu i po svemu izgledao kao legitimna prijetnja da prekine trogodišnju vladavinu srpskog tenisača u All England Clubu. Nije se, međutim, rasplelo tako.

- Bio sam tu, blizu, osjećao sam da je trofej dohvatljiv - pričao je kasnije 27-godišnjak iz Canberre.

- Taktički je sve OK bilo, dobro sam servirao i stavio sam se u poziciju da pobijedim. No, u ključnim poenima nisam bio pravi, za razliku od Novaka. Nije on učinio ništa specijalno, bio je standardno dobar, ali bio je nevjerojatno staložen kroz cijeli meč. Ništa ga ne može uzdrmati, izbaciti iz ritma, to mu je najveća vrlina.

Kyrgios je propustio tako šansu za upisati se u tenisku besmrtnost, hoće li dobiti novu teško je odgovoriti. Jer Nick je prilično kompleksna osoba. Da je u pitanju samo tenis vjerojatno bi dosad bio među Grand Slam pobjednicima, budući da je obdaren talentom koji je sposoban producirati bljeskove genijalnosti i spektakularne poteze kakve ne izvode ni Federer, ni Nadal, ni Đoković. Ali, fale dijelovi koji bi upotpunili mozaik uspješnosti. Prije svega glava, odnosno psihološka stabilnost i zrelost, pa onda predanost, motiviranost i posvećenost nekom cilju. To je ono čega Kyrgiosu manjka. Ili je manjkalo do sada.

- Pitao sam i sâm sebe “kako sam dospio u ovo finale? Ja ne bih trebao biti ovdje nakon svega što sam prošao.” Prije mjesec i pol igrao sam košarku s frendovima u Australiji i rekao sam jednom od njih “mislim da bih se mogao malo zabaviti i osvojiti Wimbledon”. A nisam trenirao tenis ni sat vremena dnevno.

I svejedno je stigao do finala.

- Kad smo igrali na Centralnom terenu, osjećao sam da baš tu pripadam.

Nikad prije u karijeri nije došao dalje od četvrtfinala na Grand Slamovima i to dva puta u 30 pokušaja, a i to je bilo relativno davno, u Wimbledonu 2014. i Australian Openu 2015. Imao je tada 19 godina i puno se od njega očekivalo, ali nije ispunio ta predviđanja. Je li mu ovo finale Wimbledona “otvorilo oči” u smislu što treba raditi da bi ponavljao takav rezultat?

Pozitivna vatra

- Trebalo mi je deset godina da napokon dođem u ovu poziciju da igram finale Grand Slama, ali osjećam da imam tu pozitivnu vatru sebi od početka ove godine. Našao sam i okružio se ljudima koji mi odgovaraju, teniski imam ono što treba za pobijediti ove najbolje, to sam i pokazao, i sada mi se sve slaže na prava mjesta. Sada znam da treba biti ekstremno fizički i menatalno jak da se osvoji Grand Slam. Evo, otkako sam se rodio, u 27 godina, samo je osam različitih tenisača osvajalo Wimbledon. To je čudesno i samo govori koliko je to teško. Prije svega mentalno teško danas pored toliko društvenih mreža, medija na kojima svi imaju mišljenje o tebi, iz kojih dolazi toliko negativnosti... Kako se Federer, Nadal i Đoković uspijevaju nositi s time za mene je potpuno suludo, nevjerojatno. I zato su šampioni. Ja sam se pokušao u ova dva tjedna isključiti koliko mogu od toga, dao sam sve od sebe da se fokusiram samo na mečeve, pokušavao normalno spavati, jesti, držati se neke dobre rutine. Nije bilo izlazaka, nismo išli van na pivo... Posvetio se ovom Wimbledonu i opet nisam uspio. Ne znam koliko mogu više od toga.

Da bi se u potpunosti shvatile ove Kyrgiosove riječi treba se malo vratiti u prošlost i staviti ih u kontekst. Primjerice, 2019. je noć prije meča s Nadalom u 2. kolu Wimbledona zabrazdio u lokalnom pubu.

- Moj menadžer je morao doći i u 4 sata ujutro doslovce me istjerati iz pivnice jer taj dan sam igrao s Nadalom na Centralnom terenu. U odnosu na to, mislim da sam sada puno napredovao.

Nadalje, općenito mu je ta 2019. bila najgora godina, ne što se tenisa tiče već zbog borbe s vlastitim unutarnjim demonima. A to je borba koja je zapravo trajala godinama. U veljači ove godine, Nick je otvoreno priznao da se jedno vrijeme samoozljeđivao i imao suicidalne misli te pretjerano konzumirao alkohol i droge.

Na Instagramu je objavio tekst.

”Većina bi pomislila da sam mentano bio OK i uživam u životu, ali to je bilo jedno od najtamnijih razdoblja mog života. Imao sam samoubilačke misli i doslovce sam se mučio da se natjeram ustati iz kreveta, a kamoli da igram pred milijunima ljudi. Bio sam sam, depresivan, negativan, koristio alkohol, drogu, odbacivao sam obitelj i prijatelje od sebe. Osjećao sam da nikome ne mogu vjerovati. To je bila posljedica što se nisam otvorio nekome i odbijao se osloniti na svoje najbliže. Shvaćam da se možeš osjećati kao slabić ili biti uplašen ako se nekome povjeriš, ali kažem vam to je u redu, niste sami i nemojte se tako osjećati.”

Stalni pritisak

Dodao je kako je ponosan što je uspio posve preokrenuti situaciju i svoj život i odmah apelirao na sve koji se tako osjećaju da potraže pomoć.

O tim je problemima uoči nedjeljnog finala Wimbledona govorila i Kyrgiosova obitelj za australske medije.

- Ostale krivim za to. Zbog stalnog pritiska pod koji su ga stavljali i kritiziranja. Čak i od strane ljudi za koje smo mislili da će ga podupirati - rekla je majka Norlaila.

Inače, i Andy Murray na jednom je treningu vidio ozljede koje si je Nick nanio i izrazio zabrinutost u razgovoru s Kyrgiosovim tadašnjim menadžerom.

- U velikom dijelu kroz proteklih šest ili sedam godina nisam kraj sebe imao svog malog brata. On je bio toliko nesretan u sebi da je isključio sve one koji su ga voljeli i koji su mu bili blizu. Bio je potpuno rastresen, uvijek zabrinut zbog nečega. Svijet ga je promijenio, tenis ga je promijenio - napisao je brat, Christos Kyrgios, u svojoj kolumni za Sydney Morning Herald.

No, stvari su se promijenile, a Christos tvrdi da je glavni razlog njegova sadašnja djevojka Costeen Hatzi.

- Ona mu je otvorila oči. Prije nego je nju upoznao, u njegovu je životu vladao kaos. I mogu sada reći kako sam natrag dobio svog mlađeg brata, a mama i tata su natrag dobili svoga sina. On je za nas već pobjednik, jer nemam što drugo reći kada vidim da sazrijeva u sretnu i ispunjenu verziju sebe.

U tom pronalaženju mira i oaze sreće leži i dio razloga zašto je Kyrgios stigao do finala Wimbledona. Makar je kroz protekla dva tjedna i dalje imao svoje ružne i negledljive ispade zbog kojih nikada neće dobiti naklonost dijela teniskih obožavatelja, bez obzira na sve okolnosti. Koliko je god teško dokučiti u njegov um, Kyrgiosu se ne može oduzeti iskrenost. Kod njega nema skrivanja i uvijanja, makar njegova ekspresivnost djelovala grubo i uvredljivo. Doza taktičnosti pomogla bi mu u brojnim situacijama, ali to onda ne bi bio Nick Kyrgios.

Teško ga je, zapravo, voljeti cijelog.