Subota će biti veliki dan u Newportu, pogotovo za Gorana Ivaniševića. Ako je istina da je Kuća slavnih briljantan kraj svake karijere, ne samo u tenisu, onda je Goran Ivanišević dočekao nešto u što barem prije dosta godina nije vjerovao. Nikad nisam otkrio zašto, ali ne samo jednom kad smo razgovarali o tome izrazio je dvojbu i velike sumnje oko konačnog ulaska u Kuću slavnih.
- Ja nikad neću biti primljen.
Na pitanje “zašto”, imao je samo jedan odgovor.
- Znam da neću.
Odgoda godinu dana
Goran Ivanišević danas, 20 godina kasnije, bit će prvi Hrvat koji će biti primljen u tenisku Kuću slavnih. Odluka je stara godinu dana, ali prošle godine zbog koronavirusa svečanost je morala biti odgođena pa će danas biti u nešto širem obimu. Uz Španjolku Conchitu Martinez, koja je primljena kad i Goran, tamo će svoje mjesto naći i sjajni australski tenisač Lleyton Hewitt, koji je osvojio Wimbledon godinu dana nakon Gorana, a bio je i tenisač koji je na određeni način oprostio ili sudjelovao u oproštaju Gorana Ivaniševića od velike karijere u 3. kolu Wimbledona te godine.
Koliko se sjećam, ceremonija koju će vjerojatno voditi također veliki tenisač iz Goranovih dana, danas CEO Kuće slavnih, Todd Martin, dogodit će se na travnjaku ispred terena turnira, jedinog u SAD-u na travnatim terenima, a tim su travnjakom prošli mnogi najveći. Ponekad se sjetim dirljivog govora kojeg je izrekao Andre Agassi i načina na koji je objasnio veličanstvenu karijeru svoje supruge Steffi Graf, koja je isto stanovnica Kuće, ali i neizmjernu ljubav koja se rodila pri kraju njihovih igračkih dana.
Brett, Pilic i Tiriac
Puno je sportaša prošlo, a samo su najbolji ostali u Newportu, baš kao što je to i u košarkaškoj Kući slavnih u Springfieldu, ali tamo je Hrvatska nešto bogatije zastupljena s velikanima poput Krešimira Ćosića, Mirka Novosela, Dražena Petrović, Dina Rađe i Tonija Kukoča. Ne znam pita li se netko zašto u teniskoj Kući slavnih nema Hrvata, a od nedjelje će biti tek prvi. Ne znam bi li netko drugi mogao dobiti svoje mjesto tamo, ali sam siguran da je Nikola Pilić bio veliki kandidat i zbog sjajne igračke karijere, ali još veće trenerske u kojoj je vodio Njemačku do Davis Cup trijumfa, s Beckerom i Stichom, ali ih je vodio i do trijumfa na Olimpijskim igrama u Barceloni. Pa je onda i s Hrvatskom taj uspjeh ponovio, bio je i savjetnik srpske reprezentacije kad se domogla najvećeg teniskog trofeja, pa i savjetnik Gorana Ivaniševića u Wimbledonu. Ali očito da mu neki “grijesi” iz 1973. kada se zbog Pilića dogodio bojkot Wimbledona nisu zaboravljani. No, to su neka prošla vremena.
Goran Ivanišević načinio je u tenisu velike stvari. Dok je igrao mnogi su se nadali da će dostići svoj san, ali i san njegove obitelji, a često se sjetim Iona Tiriaca, njegovog menadžera iz tih vremena koji je skupini hrvatskih novinara nakon četvrtfinala rekao i ovo:
- Nisam vjernik, ali ću zbog Gorana, ako treba, ići i u crkvu.
Još češće se sjetim Boba Bretta, naizgled hladnog Australca, koji je pomogao Goranu Ivaniševiću da postane ono što je postao u tenisu iako ga u trenutku osvajanja Wimbledona više nije vodio. Brett ga je doveo do drugog mjesta na svijetu, dvaput, vodio ga je do finala Wimbledona i ostao je tamo i onog ponedjeljak kada je Goran napokon stigao do zvijezda.
A sve se nakon tog dana promijenilo u njegovoj karijeri. I sam je rekao da su ga u svlačionici tretirali na neki poseban način.
- Kao da prije tog nisam uopće igrao tenis.
Bila je to savršena priča koju je zaokružio i njegov suparnik Australac Pat Rafter, ali i Brett koji je ostao gledati finale iako je već trebao krenuti prema Kanadi. No, Goranu je rekao i ovo:
- Nisi valjda mislio da bih to mogao propustiti.
Igračku karijeru je stigla i dostigla trenerska. Bio je s Marinom Čilićem kada je Marin 2014. osvojio US Open. Nakon što su se razišli, radio je i s Tomašem Berdychom i Milosom Raonicem, a onda je stigao u društvo najvećeg - Novaka Đokovića.
Kod Đokovića dijeli trenersku klupu s Marianom Vajdom, kojeg Novak tretira poput drugog oca, a u pažljivom odabiru ljudi koji će ga voditi do kraja karijere zahvalio se i Borisu Beckeru i Andreu Agassiju, ali Ivanišević je stabilan član te momčadi.
Otac kao glavna figura
Dan nakon proslave u Newportu Goran će doći u Umag, gdje je bio i ostao desna ruka Lawrencea Frankopana, gdje je između ostalog organizirao velike ekshibicije na koje je doveo i Agassija i Raftera i Casha... Kad se sve zbroji sasvim je razumljivo da je tako velika karijera završila u Kući slavnih.
Ivaniševići, 20 godina kasnije. Kad pišem i govorim o ocu Srđanu mogao bih dodati još 15-tak godina. Upoznali smo se kada je Goran bio obećavajući klinac i ostali prijatelji i u najtežim i u najsretnijim trenucima i danas kad trebam neki rezultat, vjerovali ili ne, tenis me i danas zanima, Srđan je spreman na sve priče o turnirima bez obzira koliko su mali ili veliki. I zato će nedjelja biti veliki ili najveći dan u cijeloj obitelji Ivanišević. Baš kao što je Srđan davno rekao...
- Kad dotakne dno, moj sin će osvojiti nešto veliko.
Dogodilo se to u Wimbledonu 2001. Osvojio je tada i na određeni način nije prestao osvajati. Karijera koju je nemoguće ponoviti, bez obzira hoće li se pojaviti netko tko će neke rezultate Gorana Ivaniševića nadmašiti. Uvijek će se, naime, kao što je to rekao Bob Brett, znati tko je bio prvi.