Oni koji su to počeli gledati i izdržali prvih 20 minuta vjerojatno su okrenuli program i potražili nešto drugo na Igrama u Tokiju. Jer ono što je radio Novak Đoković sa Sašom Zverevom bilo je ono što Đoković radi sa svim svojim protivnicima. Ali sve se okrenulo u jednom, jedinom gemu kojeg je prvi tenisač svijeta odigrao neoprezno i od vodstva 6:1 i 3:2 s breakom u drugom setu izgubio osam gemova za redom, a da nije pretjerano kriv. Jednostavno, Zverev je bio fascinantan.
Zverev se ispričao
I na kraju meča Srbin je kao i obično bio galantan u porazu, zagrlio je svog protivnika, a on mu se na određeni način ispričao.
- Žao mi je.
Mladi Nijemac je svog velikog prijatelja treći put pobijedio u karijeri, ali važnije od “samo pobjede” je to što mu je oduzeo mogućnost osvajanja olimpijskog zlata i to će lako moguće ostati jedino nedostižno u briljantnoj karijeri Niovaka Đokovića. Sve ostalo je osvojio, neke naslove i višekratno, ali karta ga nije mazila na Olimpijskim igrama.
Baš kao što nije mazila ni Rogera Federera u pojedinačnim dvobojima, ali je zato osvojio zlato u paru s Stanom Wawrinkom i uvijek je mogao reći:
- Ja sam svoje zlato osvojio.
Veliki sportaši su specifična roba, jedan od takvih je, naravno, i Novak Đoković jer nakon što je izgubio priliku osvojiti zlatnu medalju, utakmicu za broncu je odigrao samo zato jer je morao. Naime, Nole na određeni način priznaje samo pobjede.
Jedan prijatelj, kojem apsolutno mogu vjerovati, rekao mi je da je bilo vidljivo kako se Đokoviću jednostavno nije igralo i da je izgledao kao da želi pobjeći što dalje od dodjele nagrada jer kad nije prvi, onda ne mora biti ni treći.
Mnogima to ne može biti jasno, pogotovo kada vidite koliko su neki drugi sportaši uložili u osvajanje medalja i kako su ih proslavili. Poput Damira Martina koji je najveći dio vremena nakon finala samaca potrošio zahvaljujući se supruzi i svima koji su mu omogućili da se bori i izbori za broncu. Prije pet godina u Riju izgubio je zlato za koji centimetar iako je imao isto vrijeme kao i olimpijski pobjednik i sad mu se to na određeni način u uzbudljivom finišu vratilo. Njegova sreća je bila neopisiva i zato se ponekad pitam koliko su najveći sretni u najvećim trenucima svojih karijera jer teško je hodati kroz život i očekivati da te samo neko zlato ili naslov prvaka svijeta može zadovoljiti, a sve ostalo nije važno.
Pritisak s kojim se oni bore na trenutak je dotaknuo i Novaka Đokovića. Svakome se to dogodi u karijeri, barem jednom, a ovo je bio trenutak koji je vodio u povijest ili prema povijesti, iako nikad nećemo doznati kako bi to sve na US Openu završilo i bi li taj Golden Slam doista došao u Đokovićevu vitrinu da tamo ostane zauvijek. Baš kao što je ta nagrada zauvijek u vitrini Steffi Graf.
A upravo je suprug slavne njemačke tenisačice bio čovjek koji se nije mogao ni znao vraćati nakon poraza. Na Mastersu se tenisač može vratiti i osvojiti ga i s jednim porazom, ali Andre Agassi je svaki put kada bi izgubio prvi meč jednostavno nestao s turnira, a on je to ovako objasnio:
- Nikada nisam mogao razumjeti da se doista mogu vratiti i s porazom ponovno doći u priliku da taj turnir i osvojim.
Okrutni novinari
Na određeni način sličan je i Novak Đoković jer i on, barem je to bio slučaj u Tokiju, onog trenutka kad je izgubio mogućnost osvajanja zlata više nije imao ni volje ni želje nastaviti tu utakmicu iako ga je na kraju tog puta i eventualne pobjede protiv Carrena Buste čekala brončana olimpijska medalje. Ali on nije igrač za takve stvari.
Zanimljive su te usporedbe sportaša i sportašica iz različitih sportova koje su do posebnog izražaja došle na najvećoj predstavi na svijetu.
Znam mnoge koji su bili sretni, a u takve spadam i ja, kad je Naomi Osaka izgubila u 3. kolu. Za početak, malo kome je bilo jasno, pa tako i meni, zašto su Japanci odabrali upravo Naomi Osaku za paljenje olimpijskog plamena osim ako se ne radi isključivo o jednoj stavari - klasičnom marketingu. Osaka, po svemu zapravo i nije Japanka, iako joj je mama Japanka. Živi u SAD-u, ne zna japanski, a prvi put je nešto za Japan odigrala upravo na Olimpijskim igrama na kojima je dobila najveću počast. Pokraj toliko briljantnih i velikih bivših sportaša koji su za Japan učinili toliko velikih stvari u vremenu koje je prošlo.
Odustati od razgovora s novinarima jer je psihički opterećena, zaključiti da je izgubila u Tokiju zbog pritiska navijača i medija čini se smiješno objašnjenje za djevojku koja je osvojila četiri Grand Slam turnira, a bila je i broj 1 na svijetu. Opet, kad uđete malo dublje u priču Simone Biles možete zaključiti kako u toj priči ima i nešto više od običnog pritiska. Puno ljudi nije razumjelo zašto je ta mlada Amerikanka odustala od daljnjih natjecanja u gimnastici iako je na pladnju već imala sve, sve što je već jednom osvajala. Ali za nju je to bilo previše i teško objašnjivo.
Novinari u SAD-u znaju biti okrutni i neće uvijek ili neće uopće priznati da netko ima pravo na slab dan. Ili na loše osjećaje. Tako je bilo i sa Serenom Williams, jer tamo gdje je bila Serena tamo je smjela biti samo jedna pobjednica - Serena Wiliams.
Baš kao što je to trebala biti Simone Biles. Ali Biles se nije dala i tu utakmicu je dobila unatoč činjenici da je ostala bez nekoliko zlatnih medalja. Ima ih već dovoljno, a uvijek je bolje biti sretan, nego sretan s felerom.