Ujutro 9. srpnja, zatvorit će oči, i tko zna koji put odvrtjeti film unatrag. Na "onaj" ponedjeljak, Centralni teren i travu koju je netko tog jutra posipao čarobnim prahom. Deset dana kasnije, u Newportu opet će hodati po travi, možda s malo više elegancije, ali jednakom bujicom emocija. Goranu Ivaniševiću sljedeći će mjesec biti baš poseban. Obilježit će 20. godišnjicu svojeg Wimbledona i napokon postati član Teniske kuće slavnih.
A kad smo već kod svečanosti i obljetnica, u rujnu će proslaviti 50. rođendan. Znamo, zvuči jako čudno. Zvučalo je i njemu kad smo ga podsjetili.
- E, sad ste me "ubili" s tim devetim mjesecom, ajmo to preskočiti - nasmijao se.
Kako god okrene, 2021. bit će mu važna. Tako je, uostalom, i počela; u Melbourneu je stavio kvačicu za još jedan trenerski Grand Slam. Prije ulaska u Hall of Fame u Newportu, pratit će Novaka Đokovića u lovu na njegov šesti Wimbledon.
- Slažem se, posebna je godina. Baš bih sutra trebao dobiti vizu za SAD. Napokon i to stiže, održat ću svoj petominutni govor i postati član Kuće slavnih. Velika je to čast, nadam se još i da nas poslije toga čeka dobar turnir u Umagu, a što se tiče rođendana, to nećemo slaviti...
Budući da je lani primanje u Kuću slavnih odgođeno, imali ste godinu i pol dana da izbrusite svaki zarez. Dakle, čeka nas spektakularan govor?
- Ma isto je, pet minuta ili godinu i pol dana. Promijenio sam govor već 300 puta, štopao sam si vrijeme, jednom sam brži od pet minuta, drugi put sporiji. Još će se to puno puta i promijeniti. Najbolje je kad ne razmišljam o govoru, to ću si u glavi složiti dan prije, a možda i onaj zadnji korak prije nego stanem na binu. Prije toga želim što više uživati u travnatoj sezoni koju smo prošle godine izgubili. Jako joj se veselim, jedino što me ne veseli je odluka Wimbledona da postrože "bubble" i da zabrane bilo kakve izlaske. Čak je i Roland Garros olabavio mjere i dopustio sat vremena šetnje, ali u Wimbledonu su jako strogi. Nije lako živjeti i pripremati se u tim uvjetima, ali kako je, tako je, svima je isto. Glavno da se igra.
Iz Newporta ćete ići direktno u Umag, to će vam biti prvi događaj kao članu teniske Kuće slavnih?
- Da, plan je ovakav: Wimbledon završava 11. srpnja, dva dana kasnije letim u Newport, gdje je 18. srpnja svečano proglašenje, a 19. se vraćam, i odmah idem na turnir u Umag.
Kako će izgledati protokol, tko vas uvodi u birano društvo?
- Procedura je slična kao i u košarci, a meni se ispunila velika želja da to bude John McEnroe. Velika je to čast, bez obzira na to što on neće biti tamo, nego će me uvesti preko videolinka. Još prošle godine, kad se otkazalo, izrazio sam želju da to bude on, i mislim da je već snimio video. McEnroe je moj idol, obojica smo ljevaci, jedino što je on malo luđi od mene, ha-ha.
Kad smo već kod košarke, ove godine dobili smo još jednog člana Hall of Fame, poklopilo se da Toni Kukoč i vi iste godine ulazite u Kuće slavnih vaših sportova. Jeste li se čuli?
- Nismo još, ali mi smo inače daljnji rođaci, ovo prezime je prije bilo Ivanišević-Kukoč, tako da su naše bake sestrične. Drago mi je zbog njega, jer ako je netko zaslužio taj privilegij u košarci, to je Toni, i već je bilo vrijeme da uđe. Ima nešto u tom Splitu, koliko je već dao članova Hall of Famea u raznim sportovima. S razlogom su ponosni na sve one koji su ušli ili će ući u taj izabrani klub. Toniju ovim putem čestitam, došao je i na nas red.
Imate li osjećaj da je prošlo dvadeset godina od vašeg Wimbledona?
- Stalno su neki jubileji, ljudi mi to znaju poslati na mobitel, a ja si prvo pomislim, kakva sad obljetnica. Ali da, 20 godina, puno je to vremena. Sjetim se svega uvijek kad dođem u Wimbledon. Lani nisam imao tu priliku, ali ove godine hoću. I kad stanem na tu travu, vrate mi se i lijepi i ružni trenuci, i izgubljena finala i trofej. Zbog Wimbledona, uostalom, i idem u Newport, inače me ne bi tamo vidjeli.
Slike s vremenom blijede, ali čega se vi prvo sjetite?
- Onog trenutka kad sam primio pehar. Gledao sam više puta druge kako ga dižu, i nije mi bilo lako. Ali kad ga takneš, taj prvi dodir s peharom, to mi nikad neće izaći iz glave. Manje se sjećam dvostrukih pogrešaka i meč-lopti, iako to sve povremeno pogledam na YouTubeu. Volim gledati i finale 2001., ali i ona koja sam izgubio. A kako sam ih uspio izgubiti, pogotovo 1998., to zaista moraš bit‘ kreten. Sve to ja pogledam, čak i trenutke koji malo više bole.
Vratimo se još malo na Umag, čiji ste ambasador. Predstavili ste dva uzbudljiva igrača, Musettija i Alcaraza, a što je sa željom da se turnir prebaci na beton?
- To bi za Umag sigurno bila sretnija priča, jer beton bi bio bolji zbog priprema za američku turneju, i vjerojatno bi privukao neko jače ime. Iako mi svake godine razgovaramo o betonu, a na kraju uvijek dobijemo neku fenomenalnu priču. Musetti i Alcaraz budućnost su tenisa, opet će vrijeme pokazati da je Umag pronašao buduće osvajače Grand Slamova. Čak i ako se ne dogodi promjena podloge, nema straha, dobro stojimo i na zemlji.
"Kako bih volio da dobijemo Engleze"
Kao zagriženom nogometnom fanu, Goranu Ivaniševiću žao je što utakmice Hrvatske na Euru neće moći pratiti uživo, iako za to ima dobar razlog. Izbliza će nadgledati Đokovićev pokušaj da osvoji šesti naslov u Wimbledonu.
- Čeka nas valjda najstroži Grand Slam ikad, spremaju nekakav "bubble unutar bubblea", ne znam ni hoćemo li smjeti otvoriti prozore. Ali zato ću sve pratiti na TV-u. Blažena televizija - nasmijao se Goran.
Na upit o formi Hrvatske, koja u prijateljskim utakmicama nije briljirala, odmahuje rukom.
- Prijateljske utakmice nemaju veze, to vam je isto kao i prijateljski mečevi u tenisu. Prave stvari kreću od nedjelje. Možemo proći grupu čak i ako ne dobijemo Engleze, ali, uh, kako bih volio da ih dobijemo...