Jedan od 20-ak dobitnika godišnjih priznanja Hrvatskog teniskog saveza za vrhunska dostignuća u godini čijem se kraju neumitno primičemo. Mate Pavić ove je godine osvojio u parovima Wimbledon, ali i još tri ATP turnira. Prije dvije godine bio je prvi na rankingu parova. Danas je u toj konkurenciji, ispred njegovog imena i prezimena brojka 32. Nesmiljeni, bespoštedni i ludo brzi ritam teniskog svijeta.
Godina 2023. u ocjeni Mate Pavića je...?
- Pa... onako - već je uvod slutio da mu 2023, po Matinim mjerilima neće ostati u najboljem mogućem sjećanju. Pazite, čovjeku koji je osvojio Wimbledon! Niste zaboravili jamačno trijumf u mješovitim parovima, s Ukrajinkom Ljudmilom Kičenok.
- Cilj s kojim ja krenem u godinu je uvijek završni Masters, a on se sada nije ispunio. Tako da s tim ne mogu biti prezadovoljan. Sve u svemu, sezona nije toliko loša. Titula u mixu u Wimbledonu, čak tri trofeja na ATP turnirima. Sve u svemu, nije toliko loše, ali sam sam si postavio neke standarde zadnjih 6-7 godina, tako da moram priznati da mi je ova godina bila malo... podbačaj.
Što onda planirate, ciljate za sljedeću? U svakom slučaju onda to mora biti daleko više...
- Pa ne, ja si uvijek postavim cilj plasmana na završni Masters i ukoliko se to ispuni, meni je osobno godina uspješna. A trofeji, Grand Slamovi, to su uvijek neki dodatan bonus, motivacija više. Tako krećem u svaku sezonu i tako ću krenuti, s takvim planom i ciljem i u 2024.
Ova godina će međutim ostati upamćena, za najširu sportsku javnost u nas, možda i šire tenisku, po raskidu suradnje ili igranja u paru s Nikolom Mektićem. Bilo je to sredinom godine i to nakon što ste bili u ovoj 2023. osvojili zajedno još tri turnira (Eastbourne, Stuttgart i Auckland). Sad, možda vam i dosađuju takva pitanje mjesecima nakon, ali morate shvatiti i javnost da će se nekako uz prezime Pavić uvijek nadovezivati i Mektić i obratno.
Hrvatska se nekako naviknula i uživala gledati vas i vidjeti zajedno, posebno stoga što ste se doimali nepobjedivo. Zašto je do razlaza?
- To je po meni i normalno da se vežu naša prezimena jedno uz drugo. Vezat će se uvijek, naravno. Stvarno smo postigli fenomenalne stvari. Osvojili skoro sve što se moglo osvojiti, možemo s time biti obojica prezadovoljni. Jednostavno... kao u svemu, dođe kraj. Mislim da smo čak, kada malo zavrtimo film sad unazad i s odmakom vremena, imali i nekih pehova. Da smo neke mečeve još dobili, da smo osjetili rezultat početkom godine, sigurno bi ta suradnja trajala i duže, ali stvarno smo nekako došli pred zid. Što god bi provali, nismo dobivali mečeve. Možda nas je i sreća malo napustila. U svakom slučaju, odlučili smo da je vrijeme da se nekako osvježimo. S novim partnerom ili možda nečim drugim novim. Mislim da smo napravili dobru odluku. Na kraju smo u nekom dobrom tonu, pozitivno i završili sezonu. On s finalom u Sofiji, ja dobar rezultat u Parizu. Malo smo opet osjetili tu slast pobjede, tako reći. I mislim da ćemo se dogodine opet, jedan i drugi, vratiti na stare staze.
Kada govorimo o sljedećoj godini, ona je u svijetu sport primarno olimpijska. Što to znači, kakve vas u tom pogledu misli vuku kada su Igre u pitanju?
- Iskreno, nema neke planove. Iskreno, Nikola i ja ni prije dvije godine u Tokiju nismo imali plan. Ta naša suradnja je i počela radi tih Olimpijskih igara. Prije Tokija smo bili osvojili Wimbledon, osvojili smo jako puno turnira, te smo pričajući prije Tokija čak zaključili da smo bili dosta iscrpljeni. Poslije Tokija smo nastavili suradnju, u Kanadi, pa US Open. Tada smo stvarno bili u jako dobrom razdoblju i zato nam je bila šteta ne iskoristiti priliku i odigrati skupa Igre. Iako, nije bilo nimalo lako. To je doba pandemije, nije bilo lako ni putovati u to doba. Iskreno, taj Tokio je došao, dogodio se, osvojili je... Osobno ja nemam neki plan sada za Igre u Parizu. Vidjet ćemo kao će ići dotad turniri, mečevi, pobjede, ranking... Sve će to utjecati na neku odluku. Igrati Igre uopće ili ne.
Stječe se dojam da vam, za razliku od dobrog dijela sportaša i sportašica, Igre nisu "vrh". Ili se varamo?
- U tenisu je to malo drukčije s obzirom na naš raspored. Te olimpijske igre se uvijek nekako "ušuljaju" u kalendar, između turnira. Dosta je to drukčije nego u nekim drugim sportovima. Mi imamo 4 Grand Slama godišnje, imamo Davis kup, jako puno velikih turnira. Kao što sam rekao, možda je to baš i dobar izraz, olimpijske igre nam se nekako "ušulja" svake četiri godine. Negdje između turnira. Mislim, da se ne bi krivo shvatilo, znače mi Igre. Olimpijske igre su ipak olimpijske igre, ali tenis je malo drukčiji sport. U nekim drugim sportovima, Igre zaista jesu vrh vrhova. I karijere i sporta i svih natjecanja, dok je u teniskom svijetu, olimpijski turnir jednostavno ipak samo jedan od turnira. Osobno, i dalje smatram da mi je Wimbledon veći uspjeh. Jednostavno, to mi je bila životna želja. Odrastao sam na Goranovim Wimbledonima, kao i mnogi koji su se bavili tenisom u Hrvatskoj, pogotovo u Splitu. Međutim, kroz prizmu drugih ljudi, čestitki koje sam dobio nakon olimpijskog zlata u Tokiju, tada sam stekao dojam koliko je to zapravo vrijedno i koliko je to jedno veliko natjecanje.