Prvi dio sezone nije nudio sliku Marina Čilića kakvog smo poznavali svih ovih godina. Do Roland Garrosa, koji bi se mogao označiti kao sredina sezone, ostvario je prosječan skor od 13 pobjeda i 11 poraza. Najveći dio tih rezultata postigao je u Australiji gdje je na tri turnira dobio sedam utakmica, a prilično dobro je izgledao i na Australian Openu.
Onda se dogodio preokret koji je malo tko očekivao jer Čilićeva forma na zemljanim terenima nikada nije bila blistava, a u dobrom dijelu to se odnosilo i na drugi Grand Slam turnir sezone. No, upravo je u Parizu krenula serija koja je puno toga promijenila u ovogodišnjoj Čilićevoj sezoni i s punim pravom smo očekivali da će naš najbolji tenisač nakon polufinala Roland Garrosa učiniti ovu sezonu puno uspješnijom, nego što je na kraju ispala.
Klasa je vječna
Polufinalni poraz u Parizu od Norvežanina Caspera Ruuda na trenutak je zaustavio njegove ambicije, ali kako je dolazilo možda i najbolje razdoblje za tenis Marina Čilića, turniri na travi s kulminacijom u Wimbledonu, činilo se da će se trend skoka na rang-listi još dodatno popraviti.
No, to se nije dogodilo premda je bio polufinalist Queen’s Cluba. Wimbledon je morao propustiti zbog koronavirusa, ali tamo ionako nije bilo bodova, no onda su krenule utakmice koje je mogao dobiti, ali nije i kako se bližio kraj sezone neću reći da je ona doživjela streloviti ili dramatičan pad, ali se poremetila slika tenisača koji je godinama jedan od vodećih u svijetu, tenisača koji je bio trostruki finalist na Grand Slam turnirima.
Kraj sezone definitivno nije mazio Marina Čilića, pogotovo posljednjih nekoliko turnira. Naime, nakon polufinala Tel Aviva, gdje ga je donekle pomazio i ždrijeb, dobio je još samo jedan meč u Astani, a turnirsku sezonu je završio s porazima u 1. kolu Basela i pariškog Bercyja. Sezonu je završio bez osvojenog naslova s 31 pobjedom i 20 poraza. Za neke će ona ostati prosječnom, netko će je vidjeti lošom, ali istina je vjerojatno negdje u sredini.
Za tenisača koji je bio i treći na svijetu ono što je ostvario ove godine ne bi se moglo smatrati uspjehom i prije bih se priklonio tezi da je sezona bila prosječna, ali postoji nešto i u izboru turnira. Sigurno je da je Marin mogao i bolje, ali igrao je uglavnom turnire vrlo visoke ili najjače konkurencije, a tamo je bilo puno mina u ždrijebu, pa i onih neočekivanih.
I ovaj kraj sezone je pokazao i dokazao čuvenu tezu da svi igraju tenis, pitanje je samo kako, u kojoj fazi sezone i u kojoj fazi karijere. A ako je istina da je forma prolazna, a klasa vječna, onda se moramo prikloniti tezi da je klasa Marin Čilića vječna.
Još 20 do 600 pobjeda
Čilića još 20 pobjeda dijeli do magične brojke od 600 u karijeri čime bi postao apsolutni hrvatski rekorder i nadmašio Gorana Ivaniševića, koji je u tenisku mirovinu otišao s 599 pojedinačnih pobjeda. I s nekim porazima koji mu se nisu trebali dogoditi, ali to je tako. Svi, pa i najveći, imaju povremeno problema, a najbolji primjer za tako nešto je Rafael Nadal, koji je u pokušaju povratka u Bercyju izgubio u prvom meču.
Generalno gledajući, ako znamo koliko je igrao ili koliko je malo igrao, Novak Đoković je bez obzira na renking i dalje kralj ovogodišnje sezone. Pogotovo je to pokazao onda kada je mogao igrati i onda kada je želio igrati.
Odmah do njega bih postavio mladog Carlosa Alcaraza, koji je stigao do broja 1 na svjetskoj rang-listi, ali u Bercyju je morao odustati od četvrtfinalnog dvoboja s Dancem Holgerom Runeom zbog problema s trbušnim zidom. Ostaje pitanje koliko je ozljeda ozbiljna i hoće li igrati u Torinu na završnom turniru ATP Toura, a neki misle da ni nastup Nadala u Torinu nije siguran.
I kada sve to posložimo, čini se da je najbolji dojam od onih koji dolaze ostavio Felix Auger-Aliassime. Mladi Kanađanin je izgubio svih osam ili prvih osam finala na ATP Touru, ali ove sezone se to drastično promijenilo jer je osvojio četiri od pet, s time da je posljednja tri osvojio u nizu. I ako je netko ovog trenutka u klasi Novaka Đokovića, onda je to Auger-Aliassime, kojem je, čini se, puno toga u karijeri krenulo uzbrdo nakon što je počeo surađivati s Tonyjem Nadalom, čovjekom koji je svog nećaka Rafu vodio najveći dio karijere.
No, kako sezona još nije okončana, nemamo je pravo proglašavati skromnom i prosječnom za bilo koga, pa ni za Marina Čilića. Pogotovo jer će se Čilić za dva tjedna u španjolskoj Malagi boriti za naslov u Davis Cupu. Iako se činilo da nas je ždrijeb odvukao do prepreke koja se ne može preskočiti, puno toga se promijenilo u svijetu tenisa ove godine i imamo pravo vjerovati da naši izgledi nisu kompromitirani činjenicom da je Marin Čilić okončao sezonu bez nekog većeg rezultata nakon Roland Garrosa.
Uostalom, i Španjolci imaju puno problema, nema branitelja naslova Rusa, a neće biti ni velikana poput Novaka Đokovića, jer u vrijeme kad su se igrale kvalifikacije nije mogao nastupati za reprezentaciju Srbije. Baš kao što ni Marin nije igrao u kvalifikacijama u Italiji, ali je odmah najavio da će biti spreman za Malagu.
Upravo je priča o Malagi priča koja će sve nas do kraja intrigirati jer bit će to turnir bez pravog i izrazitog favorita. Davis Cup je i dalje u kategoriji “najvećih postignuća” i bit će velika stvar za onu momčad koja ostvari tri pobjede i ponese jedan od najglamuroznijih pehara u svjetskom sportu. Već nekoliko mjeseci drži me optimizam da ta momčad može ponovo biti Hrvatska i da će Čilić i društvo na kraju sezone ipak doći do velikog rezultata.