Ne vjerujem. Trinaest pobjeda u trinaest finala u Parizu. Nešto što teniska i sportska povijest nikad nisu vidjeli. Kako je moguće da se to dogodilo? Tim je pitanjem Aldo Cazzullo, novinar Corriere della Sera, otvorio veliki intervju s Rafaelom Nadalom (34) objavljen u subotnjem izdanju milanskog dnevnika.
U njemu je drugi tenisač svijeta i vlasnik 20 Grand Slam titula otvoreno govorio o Federeru, Đokoviću, praznovjerju, stricu Toniju, sjećanju na djetinjstvo, mirovini i drugim temama. Na uvodno pitanje, međutim, nije pronašao odgovor.
- Ne znam kako se dogodilo, ali ako se dogodilo meni, može se i drugima. Normalna sam osoba, sa svojim neizvjesnostima i strahovima - počinje "Kralj zemlje".
U karijeri, kaže, nikad nije osjećao strah od poraza. Jedine stvari kojih se Nadal boji su bolest i gubitak dragih ljudi, zbog čega mu nije svejedno promatrati situaciju s covidom-19.
- Ja sam mlad, u dobroj fizičkoj spremi, ali ako se zarazim, mogu zaraziti rizične ljude. Brinem za svoje roditelje, za svoju obitelj. Za zajednicu. Ovo je najteže vrijeme u našim životima. Zbog toga je i trenutak da se borimo za stvari koje su puno važnije od teniskog meča. Prema covid-krizi moramo se nositi misleći na sebe, svoje voljene i sve ljude. Ponašati se s odgovornošću i logikom, jer ljudi umiru od virusa, ali mogu umrijeti i od gladi. Moramo pronaći ravnotežu između zdravlja i rada, zdravstvene i socijalne zaštite.
Intervju je vođen na Nadalovoj rodnoj Mallorci, pa je Cazzulla zanimalo koja su mu najranija sjećanja.
- Dijete sam, igram se s tatom u hodniku kuće. S loptom, ali košarkaškom. Zapravo sam igrao sve osim tenisa. Tenis nije bio moj izbor, bio sam dobar nogometaš. Ali kao tenisač sam bio još posebniji. Onda se pojavio stric Toni... Za njega kaže da je bio vrlo zahtjevan, ali ga je i uspio uvjeriti da ima "čarobne moći".
- Rekao mi je da je bio prvak u svim sportovima. Da je osvojio Tour de France podignutih ruku, da je igrao centarfora u Milanu i slične stvari. Prije jednog meča rekao mi je da će, budem li igrao loše, učiniti da počne padati kiša. Pri rezultatu 0-3 za mojeg suparnika stvarno je počelo kišiti. Kad sam nadoknadio zaostatak, rekao sam mu: 'striče, ajde sad vrati sunce'.
Razgovor je potom skrenuo na temu o najvećim rivalima.
Tko je Roger Federer za Nadala?
- Jedan od najvećih ljudi u povijesti sporta. Za mene osobno? Compañero, kolega. Bio je moj veliki rival, što nam je koristilo obojici, a malo i tenisu. Podijelili smo dio života. U nekim smo stvarima slični, primjerice važan nam je mir i obiteljski život. U drugima smo opet različiti. On je Švicarac, ja sam Latino, to su drugačiji karakteri, kulture, načini života…
Rafa odbacuje teoriju da su se njihovi odnosi promijenili tek kad mu je Federer došao u posjet u akademiju na Mallorci.
- Ništa se nije promijenilo jer su odnosi već tad bili dobri, inače ne bi ni došao. Osim toga, ja sam zbog njegove Zaklade išao igrati u Švicarsku i Južnu Afriku.
Rašireno je mišljenje da je Federer talentiraniji od Nadala, no šampion iz Manacora ima spreman protuargument.
- Što je talent? Svatko od nas ima svoje talente. Nekima sve ide lako od ruke, drugi znaju kako dugo izdržati na terenu. Možete imati talent da za pola sata napišete dobar članak, ali ako vaš kolega radi šest sati i napiše odličan članak, bit će talentiraniji novinar od vas.
Đokovića se dotaknuo vrlo kratko, u pitanju o oponašanju drugih igrača u ranijoj fazi karijere, što je Nadala navodno živciralo.
- Nije točno, nikad se ne uvrijedim na takve stvari…
Zaštitni znak rekordera pariškog Grand Slama su rituali poput dva gutljaja iz dvije boce, namještanja hlačica i kose, crta koje ne smije nagaziti, no Rafa ističe da se ne radi o praznovjerju.
- Nisam praznovjeran, inače bih te rituale mijenjao nakon svakog poraza. Nisam ni rob rutine jer se moj život neprestano mijenja, a turniri se prilično razlikuju od treninga. To što vi nazivate tikovima meni je način da sredim glavu, jer sam inače vrlo neuredan. Oni su način da se koncentriram i utišam glasove u sebi. Da ne čujem glas koji mi govori da ću izgubiti ni onaj, još opasniji, koji mi govori da ću pobijediti.
Kada je imao 19, taman nakon što je osvojio prvi Roland Garros, liječnici su mu rekli da zbog malformacije lijeve noge više neće moći igrati.
- Bol u njoj je bila tako jaka da sam neko vrijeme trenirao tako što sam udarao loptu sjedeći na stolcu u sredini terena. Oporavio sam se zahvaljujući ulošku koji mi je promijenio položaj stopala, ali to je opet loše utjecalo na koljena, oticala su.
O mirovini ne razmišlja.
- Ne znam kada će se to dogoditi. Tenis je igra uma, nije matematika. Znat ću kad dođe vrijeme za odlazak. Što nakon toga? Posvetit ću se djeci. Imam zakladu koja pomaže onima kojima prijeti socijalna isključenost, osigurava im hranu, obrazovanje i sport. Radimo projekte u Španjolskoj, Indiji, podučavamo ih engleski, informatiku…
Zašto nikad ne baca reket?
- Kao dijete su me naučili da se to ne radi. Kriv sam ja, a ne reket.