Rafu Nadala pobijedio je u Kanadi pred više od deset tisuća gledatelja, kristalno jasno sjeća se poena koji ga je prije 12 godina udaljio od četvrtfinala Wimbledona, kada je dogurao do 29. mjesta i najboljeg plasmana u karijeri, a iako se u "novom teniskom životu" okitio sa sedam Grand Slamova u parovima, jedna od najdražih teniskih uspomena mu je osvajanje turnira u Zagrebu 2011. Dok s Ivanom Dodigom koračamo prema dogovorenom mjestu za intervju u Umagu, usput ga pitamo o njegovoj "staroj" karijeri: sjeća li se kada je odigrao zadnji pojedinačni meč?
- Uh... Je li to bilo ovdje? - odgovara nam 40-godišnjak iz Međugorja protupitanjem, nakon čega smo zaključili da se taj meč odigrao upravo na ovom mjestu. Prije osam godina dogurao je do polufinala Plava Laguna Croatia Opena, da bi se 2018. potpuno orijentirao na parove. U toj je konkurenciji osvojio dva Roland Garrosa i jedan Australian Open, a u Wimbledonu je zaustavljen u finalu. U mješovitim parovima, pak, također ima dva Roland Garrosa i jedan Australian Open, ali i titulu na Wimbledonu.
Ako se u računicu karijere ubaci i naslov u Davis Cupu, kao i olimpijsko srebro iz Tokija u paru s Marinom Čilićem, Dodigova teniska avantura zaslužuje pljesak. U Hrvatskoj ga, doduše, nemamo priliku često vidjeti, a iako je u Umagu trebao nastupiti u paru s Jamiejom Murrayem, nastup su morali otkazati zbog bolesti Britanca. U polusatnom razgovoru za Sportske novosti secirao je svoju karijeru i progovorio o ambicioznim planovima u budućnosti.
Drugog dana iduće godine proslavit ćete 41. rođendan, planirate li tada još biti profesionalni tenisač?
- Dobro pitanje. I ja ga sam sebi postavljam. Donijet ću odluku na kraju godine ili nakon US Opena i odlučiti u kojemu ću smjeru ići. Nisam siguran da u meni ima još puno tenisa jer jednostavno sve ide svojim tokom. Dobro se osjećam, igram dobro, ali ima života i poslije ovoga. U ovo sam uložio 30 godina, ali zadnjih godinu dana osjetim neke znakove i postaje malo naporno.
Koliko vremena godišnje uopće provedete u Hrvatskoj i u vašem Međugorju?
- Nije to puno, ali uvijek nastojim doći doma zbog obitelji. Uvijek sam sa zadovoljstvom nastupao u Umagu. Izgubili smo turnir u Zagrebu, ali ovaj turnir je poseban. Što mi najviše fali? Hrana je bitan segment. Ne poznajem čovjeka koji je došao u naše krajeve i da se nije oduševio hranom. Fali mi i ovo: ljeto i naše more.
Vidjeli smo ovdje u više navrata u šetnji sa suprugom i djecom, koliko vam znači njihova prisutnost na turniru?
- Koristimo svaku priliku da budemo skupa. Sinovi Josip i Petar su već narasli, imaju 9 i 11 godina. Drago mi je da još uvijek igram zbog toga, da mogu djeci i objasniti zašto neke dane i godine tata nije bio kod kuće, ali sada to sve razumiju i drago im je. I oni igraju tenis, treniraju i vole to.
Prije 12 godina igrali ste osminu finala Wimbledona, vodili ste i 1-0 u setovima protiv Davida Ferrera, ali pobijedio je Španjolac. Je li to poraz zbog kojega najviše žalite?
- Vjerojatno. Imao sam šansu u drugom setu, sjećam se tog poena, neću ga nikad zaboraviti. Bilo je 5-3 za mene u tie-breaku, dobro sam servirao, odigrao volej, a nakon njegovog udarca sudac je zvao aut. Ferrer je "challenge" i pokazalo se da je loptica malo dirala liniju, zbog čega sam ostao bez tri set-lopte. Šteta zbog toga, da sam imao 2-0 bio bih blizu četvrtfinala.
Nakon kvalitetne karijere u singlu, što je bilo presudilo da se prebacite u parove? U toj ste konkurenciji bili drugi na svijetu.
- To je bila teška, ali najbolja odluka. Produžio sam si karijeru za sedam ili osam godina. Imao sam velike probleme s leđima, kroz cijelu karijeru sam imao problem s tim, vjerojatno je to i genetski jer svi imamo problema s tim u obitelji. Da sam ostao u singlu, vjerojatno bih odigrao još jednu ili dvije sezone.
Imate li dojam da se u Hrvatskoj, možda i u svijetu, znatno manje vrednuju uspjesi u parovima?
- Parovi su u zadnje vrijeme popularniji, češće su na televiziji, to je velika promjena u odnosu na ono kada sam počinjao. Što se tiče situacije kod nas, sigurno. Pogledajte koliko imamo osvojenih Grand Slamova, to su vrhunski rezultati. Recimo, Mate Pavić je sve osvojio, ima i zlatnu olimpijsku medalju, Davis Cup... Smatram da ljudi ne shvaćaju koliko je to veliko. Kažu ljudi "to su parovi". Da, ali igraju i drugi parove. Engleski par je sada osvojio Wimbledon nakon skoro 90 godina čekanja, slave to kao da se dogodilo prvi put. Naše olimpijsko finale, kada su naša dva para osvojila zlato i srebro, to su neke stvari koje smo napravili iz naše male države i koje bi se trebale gledati drugačije. Kod nas je najveći fokus na nogomet, s razlogom, i to tako treba biti, to je neupitno. Nogomet je svjetski broj jedan, ali osvajanje Grand Slamova se brzo zaboravlja. To je i naša dužnost, da više promoviramo ovo, da se više trudimo oko toga.
Oko vašeg kuma, Marina Čilića, nadalje, nerijetko se provlači teza da je "najpodcjenjeniji hrvatski sportaš". Slažete li se s tom konstatacijom?
- Sigurno. Ne samo kod nas, nego i u teniskom svijetu. Vratio se kroz Challengere, nije dobivao pozivnice. On je Grand Slam pobjednik, ljudi to ne prepoznaju u nekim situacijama.
Sa splitskih Firula izašla su renomirana imena i Grand Slam pobjednici, ali i dva stižu iz Međugorja. Koja je vaša tajna?
- Hercegovina je posebno podneblje i proizvodi puno sportaša. U Međugorju smo svi odgojeni u vjeri i, uvijek kažem, to sve kao da je moralo biti tako. Marin i ja smo kuća do kuće, a imamo još trojicu sportaša u dvjesto metara: Marin Šego, Andrija Stipanović i Vladimir Vasilj. Svi smo, praktički, kuća do kuće.
Marin je s 36 godina proživio novu mladost na Wimbledonu. Hoćemo li vas možda ponovno vidjeti u paru?
- Ha, ha, ne znam kakve kum ima planove, ali morat ćemo se požuriti ako ćemo još igrati. Lijepo je vidjeti Marina na Wimbledonu, stvarno sam sretan zbog njega. Imao je dvije turbulentne godine, prošao je kroz puno problema i ozljeda, vratio se kroz težak put.
Rekli ste nam da iduće godine u rodnom mjestu otvarate teniski centar, otkrijte nam još malo.
- Napravit ćemo centar po svjetskim uvjetima, da se tamo mogu igrati ATP turniri i Davis Cup, planiramo imati turnire, juniorske, možda i Challenger, oko toga pregovaramo, ali svjestan sam da to nije lako. Nije jednostavno dobiti turnir poput Umaga, to iziskuje puno posla. Međutim, za 10-15 godina sve je moguće. Imamo šest terena, to će biti centar na 25 tisuća kvadrata uz popratne sadržaje. Imat ćemo i komercijalne sadržaje, da ljudi tamo provedu dan i uživaju - zaključio je Ivan Dodig.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....