Kako nam je krenula teniska sezona sva je sreća da je Nikola Mektić bio u blizini ili je stalno tu negdje iza ugla ako treba spašavati, a ovu je stvarno trebalo spašavati. Ponajviše zbog ozljeda koje su usporile, ali ne i zaustavile hrvatski tenis jer kako god okrenuli, izlaza ima. Doduše, za neke u hrvatskom tenisu znaju samo ovisnici ili oni koji redovito prate sve što se događa, a mnogi zapravo ni ne znaju tko je točno Nikola Mektić. Iako bi trebali znati. Naime, njegovi rezultati su davno izašli iz anonimnosti premda je upravo anonimnost godinama bila rezervirana za igrače u parovima, koji su uvijek na određeni način u našoj javnosti bili tretirani kao manje vrijedni. Ili kao drugi izbor. Prevedeno, za njih ćete čuti tek ako naprave nešto veliko na Grand Slam turnirima ili ako odu do kraja, a sve ostalo je u varijanti “bilo pa prošlo, idemo dalje”.
Međutim, kada rezultati u singlu ne postoje, kada Marin Čilić, Borna Ćorić i Borna Gojo uglavnom ne igraju, a oni koji bi ih trebali zamijeniti, poput Dina Prižmića i Duje Ajdukovića igraju u prilično promjenjivoj formi, ukazao se Nikola Mektić. Tenisač koji nije ni anoniman ni nepoznat ni slučajni prolaznik već jedan od onih koji svih ovih godina na određeni način nosi hrvatski tenis, pa čak i više od toga.
Nedavni trijumf na velikom Masters 1000 turniru u Indian Wellsu i naslov koji je osvojio s Nizozemcem Wesleyem Koollhofom njegov je 28. u karijeri, a još 16 puta je bio finalist što je prilično veliki rezultat i vrijedno je svake pažnje. I potvrda kako je hrvatski tenis, kad sve zbrojimo i oduzmemo, ipak dobro, a pogotovo se to odnosi na igru parova u kojoj smo u godinama koje su prošle ostvarili gotovo bih rekao puno više uspjeha nego u pojedinačnim finalima.
Još od Punčeca
Dugačka je tradicija hrvatskog tenisa čak i kad se to odnosi na igre parova, još od vremena Franje Punčeca, Dragutina Mitića, Josipa Palade. Iako je u jednom trenutku trebalo vremena da bi iskočili i pronašli mjesto pod suncem i u igri parova koja je za naše pojmove postala popularna 1961. godine kada su Nikola Pilić i Boro Jovanović bili finalisti Wimbledona, a Wimbledon je tada bio jedan od najpopularnijih i najprestižnijih sportskih događaja. I onda smo polako, ali sigurno krenuli prema vrhu. Pilić je s Francuzom Pierreom Barthèsom osvojio US Open, a lista naših rezultata u igri parova s godinama se stalno širila.
Recimo, Ivan Ljubičić i Mario Ančić su u presudnom dvoboju Davis Cupa koji je odveo naše momke do trijumfa nad Amerikancima, koje su vodili Andre Agassi i Andy Roddick, pobijedili čuvenu braću Bryan, a osvojili su i brončanu medalju na Igrama u Ateni.
Jednom su Petera Fleminga pitali koji je najbolji par na svijetu, a odgovor je bio “John McEnroe i bilo tko”. Taj “bilo tko” godinama je bio upravo Fleming, a u hrvatskom tenisu se u jednom trenutku pojavio Ivan Dodig za kojeg mi je Mario Ančić jednom zgodom rekao kako je najbolji hrvatski igrač u parovima i poslužio se sličnom rečenicom.
Činjenica da su finalisti olimpijskog turnira u Tokiju bili Hrvati, Mate Pavić i Nikola Mektić te Marin Čilić i Ivan Dodig, dovoljno će reći o veličini hrvatskog tenisa koja je živjela i od velikih rezultata Gorana Ivaniševića u parovima, a pri kraju te liste od devetorice velikih imena su se nametnuli Mate Pavić i Nikola Mektić. Iako su neki mislili da to nije kombinacija za velike stvari, činjenica je da je Mektić 17 od svojih 28 naslova u parovima osvojio upravo s Matom Pavićem. I nisu osvojili samo olimpijsko zlato, osvojili su i jedan Wimbledon, a drugi im je izmaknuo zbog ozljede zgloba Matu Pavića u finalu.
Kad su se nakon višegodišnje uspješne suradnje rastali, Mektić je dokazao da ima dovoljno snage, talenta i kvalitete i da u srednjim tridesetima još uvijek može pobjeđivati. Čovjek s kojim je nastavio nisku uspjeha je Nizozemac Wesley Koolhof s kojim je u relativno kratkom vremenu, ali u razmaku od tri godine ili nešto više, osvojio četiri naslova. Prvi je bio velika završnica najboljih parova na svijetu, a preostala tri su se dogodila ove godine. Prvi već na startu sezone u novozelandskom Aucklandu da bi nisku bisernih rezultata doveli do trijumfa u Indian Wellsu što je već osmi ili deveti naslov iz serije Masters 1000 za Nikolu Mektića, koji je većinu tih trofeja osvojio u društvu Mate Pavića, ali je primjerice bio pobjednik Monte Carla s Frankom Škugorom.
Treba znati čekati
Koolhof je najavio kraj karijere nakon ove sezone, ali do kraja godine ima još puno turnira na kojima bi mogli ostaviti trag, a uvjeren sam da bi i jednom i drugom najveće zadovoljstvo bilo osvojiti Grand Slam turnir. Prva sljedeća prilika bit će Roland Garros, a kad dođu do kraja sezone, kada podvuku crtu, siguran sam da će i Nikolu Mektića čekati konačno priznanje koje je davno već zaslužio, ali kako je nekada Bob Brett, trener Gorana Ivaniševića, znao reći...
- Sve se dobre stvari događaju se onima koji znaju čekati.