Kao uvertiru za njegov posljednji ulazak na teren stadiona Philippe Chatrier, službeni je spiker sasvim prikladno još jednom izustio jednu od najimpresivnijih, najboljih i najpamtljivijih najavnih "špica" u sportu, poput onih kakve imaju boksači kad ulaze u ring.
"2005., 2006., 2007., 2008., 2010., 2011., 2012., 2013., 2014., 2017., 2018., 2019., 2020., 2022."
Sve su to godine kada je Rafael Nadal osvajao Roland Garros, a potraje dok se izgovori tih 14 godina. No, najgore je protivniku koji to sve sluša jer mu se vjerojatno u tom trenutku ledi krv u žilama i razmišlja gdje je najbliži izlaz jer čemu se truditi protiv tenisača koji je definirao povijest ovog turnira više nego itko ikada na bilo kojem turniru. Nije se bez razloga govorilo da je zbog takve najave i nabrajanja silnih osvojenih titula Nadal neke protivnike pobijedio već na zagrijavanju...
U nedjelju je vjerojatno posljednji puta Nadal imao takav uvod za svoj izlazak na teren, ali ovoga puta ne kao sudionik turnira već kao umirovljeni tenisač. Roland Garros odlučio je još se jednom oprostiti od svoje najveće legende, odati mu priznanje za sve njegove titule i rekorde koje je ostvario u Parizu. Štoviše, kao vječni podsjetnik na njih na samom je igralištu glavnog stadiona postavljena ploča s njegovim otiskom tenisice, imenom i brojem 14. Kao simbol traga koji je ostavio u Roland Garrosu.
- Nisam znao da to pripremaju. Kada sam vidio ploču s otiskom tenisice, pomislio sam da je to samo za ovu godinu, ali rekli su mi da ostaje zauvijek. To je dar koji ne mogu opisati riječima, ogromna čast i jako emotivna stvar imati tako nešto na najvažnijem terenu u mojoj karijeri - rekao je kasnije Nadal.
- Sve je bilo perfektno, cijela ceremonija, iako sam osoba koja ne voli takve stvari i još sam uvijek donekle sramežljiv, jer ne volim biti u središtu pozornosti. No, uživao sam, malo su se emocije miješale, s nekima se nisam mogao nositi.
No, zato je medijima uvijek bio zahvalan, pa tako i ovaj put jer je poslije svečanosti više od pola sata govorio na press konferenciji. I ponudio puno materijala...
- Skoro već osam mjeseci nisam pipnuo reket, ali ću to prije ili kasnije uraditi. Vratit ću se nekad na teren, odigrati neke ekshibicije, no bilo mi je potrebno da se odvojim od tenisa. Kada sam se povukao, izgubio sam potpuno natjecateljski duh, čak mi nije bilo stalo ni hoću li pobijediti u partiji golfa. Bilo je to čudno za mene. No, tenis mi ne nedostaje jer znam da sam dao sve što sam mogao dok je išlo. Ali, moje tijelo više nije moglo i u miru sam s tim. Adrenalin sporta je nešto neponovljivo, no vjerujem da mogu biti sretan i bez njega, uz obitelj i druge stvari koje me zanimaju. Još nemam dnevnu rutinu, radim na akademiji, na razvoju hotela, fondaciji... I dalje pokušavam učiti što me pokreće.
Njegova veza s Roland Garrosom od prvog je dana postala neraskidiva. Kao debitant je osvojio Kup mušketira i čak četiri godine bio neporažen u Parizu. Iako ni tada nitko nije mogao zamisliti kako će ta priča završiti...
- U 2005. sam imao 18 godina, ogromnu energiju, nisam razmišljao o negativnom već sam vjerovao da se može dogoditi nešto posebno.
I dogodilo se, a ta je čarolija trajala gotovo puna dva desetljeća.
- Prije 20 godina razmišljao sam samo o sljedećem treningu. Nisam tada vjerovao da ću biti jedan od najboljih. Štoviše, uvijek sam sumnjao u sebe i to me zapravo čuvalo i nosilo na neki način. Jer brojevi i rekordi su sjajni, ali nikada nisam smatrao da sam poseban. I dan-danas kada izlazim na teren, imam osjećaj da mogu izgubiti. Taj osjećaj jako mi je puno značio kroz karijeru. I jednom od svojih najvećih kvaliteta smatram što nikada nisam izlazio na teren samo kako bih trenirao, već uvijek kako bih napredovao. To mi je pomoglo da prebrodim sve ozljede i izazove. Na to sam najponosniji.
Na pitanje kako bi želio da ga se ljudi sjećaju, opet je bio jednostavan i prizeman.
- Možda javnost možete zavarati, ali ne i ljude koji vas vide svaki dan: vozače, skupljače loptica, članove tima... Važno mi je da me ljudi rado vide ponovo. I imam osjećaj da je tako gdje god idem. To mi je najvažnije.
Pored ljudskih vrlina, rezultatski gledano ostat će u memoriji i njegovih gigantskih 14 titula u Roland Garrosu, domet kakav će biti teško ikada dostići.
- Ako sam ja mogao, onda može i netko drugi. Bit će teško, naravno, jer mora se poklopiti puno stvari, ali izvedivo je, moguće je srušiti i taj rekord. Samo, vjerojatno tek za 30 godina - zaključio je Nadal uz smijeh.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....