U seriji razgovora za Hall of Fame, snimljenih prošle godine u Melbourneu, Goran Ivanišević dotakao se mnogih stvari u svom teniskom životu. Najveći dio toga posvećen je Wimbledonu, a čemu bi drugom?

Na kraju krajeva, Wimbledon ga je obilježio za sva vremena. Tamo se prvi put kvalificirao za Grand Slam turnir, daleke 1988. godine, sa samo 16 godina. I pritom je ozlijedio trbušni mišić, pa je morao odustati od juniorskog turnira, kojega bi vjerojatno osvojio. Dvije godine kasnije prvi je put bio u polufinalu i bio blizu senzaciji protiv tada već trostrukog osvajača i branitelja naslova Borisa Beckera.

Opet dvije godine kasnije (1992.) bio je u prvom finalu, favorit protiv Andrea Agassija, ali je doživio prvo veliko razočaranje. Uvijek u parnim godinama je bio dobar, odličan (u neparnima bi znao, na primjer, izgubiti od Nicka Browna, već amatera, posvećenog trenerskom poslu), pa je tako 1994. igrao u drugom finalu, nemoćan protiv branitelja naslova Petea Samprasa.
Četiri godine kasnije opet se Sampras ispriječio, tada već gospodar Wimbledona, bila mu je to peta od ukupno sedam titula. Bio je to smak svijeta za Ivaniševića, kao da je netko ugasio svjetlo i blindirao prostoriju, krenuo je prema provaliji. Činilo se bez kraja i izlaza. Da bi se sve, potpuno nemoguće, posložilo neparne 2001. godine.

Tko bi to shvatio? Tko bi to mogao razumjeti? Pa i svima nama je to izgledalo kao neko transcendentalno iskustvo… Dvadeset godina kasnije sve je ovjekovječeno za Hall of Fameu u Newportu.

POČETAK

'Otac mi je kupio reket, a ja sam ga razbio, već tada sam pokazao talent'

Bilo je to 1978. godine u malom klubu u Splitu, ali taj klub je jedinstven. To je klub kakvog nema u svijetu, klub koji je dao četiri Top 10 igrača: Nikolu Pilića, Željka Franulovića, Marija Ančića i mene. Jedna ulica, deset terena, četiri Top 10 igrača. Moj otac je bio klupski igrač, ništa spektakularno. Jednog dana kad je išao igrati, ja sam otišao s njim. Poslao me da udaram o zid i ja sam uspio razbiti reket. Već tada sam pokazao talent. Pitao me otac što se dogodilo, rekao sam da ne znam, da sam ga razbio. U tom klubu moraš proći određene korake da bi napredovao. Ja sam brzo napredovao, s deset godina sam igrao turnire do dvanaest. Pokazao sam da sam dobar. Tamo sam naučio sve o tenisu.

DEBI U WIMBLEDONU

'Sjeo sam u krivi metro i zbog toga ostao bez novca za ručak'

1988. godine, 1. kolo: Amos Mansdorf 3:6, 2:6, 6:1, 1:6

Prvi dan kad sam došao u Wimbledon osjećao sam se kao Alisa u Zemlji čudesa. Prvih petnaest minuta sam samo šetao, šetao i šetao. To je moja prva uspomena, došao sam 1988. godine igrati kvalifikacije. Otac me poslao, nismo imali puno novaca, pa mi je rekao da idem sam. Imao sam nešto novaca za hranu, ali već prvog dana sam napravio pogrešku, sjeo sam u pogrešan vlak u metrou i otišao u kompletno pogrešnom pravcu. Tako sam taj dan ostao bez ručka. Bio sam toliko sramežljiv da se nisam nikoga usudio pitati za zagrijavanje, samo sam sjeo i čekao na moj meč. Tada sam imao sreće, na mene je naletio Boba Živojinović, tada najbolji jugoslavenski igrač. Vidio me, pitao me što ovdje radim sam, pa me pozvao u svoju kuću da stanujem kod njega. I onda sam prošao kvalifikacije, pobijedio sam u pet setova Laurencea Matthewsa. Moj debi u Wimbledonu bio je protiv Amosa Mansdorfa, jako dobrog Izraelca i on me u prva dva seta lako dobio. U trećem sam se u jednom trenutku okliznuo na travi, ozlijedio sam se, nisam mogao držati reket. Nisam niti znao da mogu zvati fizioterapeuta, ali Amos je vidio da se sa mnom nešto događa, pitao me zašto ne zovem fizioterapeuta. Ja sam rekao da ne znam za to, pa je on zvao umjesto mene. To je bilo smiješno. Izgubio sam u četiri seta.

ČETVRTFINALE AUSTRALIAN OPENA IZ KVALIFIKACIJA

'Obećao sam mami od prve zarade kupiti bundu'

1989. godine, vs Miloslav Mečir 5:7, 0:6, 3:6

U te dvije godine, 1988. i 1989. godine puno je dobrih mladih tenisača napravilo iskorak. Pete Sampras, Jim Courier, Michael Chang, Todd Martin. I ja sam bio u toj skupini. Došao sam najprije igrati kvalifikacije na turnir u Adelaideu, nisam prošao, ali sam upao kao “lucky loser” i dobio dva meča. U četvrtfinalu sam izgubio od Marka Woodfordea. Nakon toga sam otišao u Sydney, ali nisam bio dovoljno dobro rangiran za igrati kvalifikacije, pa sam produžio u Melbourne na kvalifikacije. E, tu mi se sve otvorilo, napravio sam veliku stvar plasmanom u četvrtfinale. U osmini finala sam okrenuo 0:2 u setovima protiv Leonarda Lavallea. Prije dolaska u Australiju bio sam negdje oko 500. mjesta, možda i niže, a nakon Australije sam bio oko 120. mjesta. Sjećam se da sam mami govorio da ću joj od prve ozbiljne zarade kupiti bundu, tamo sam zaradio oko 40.000 dolara...

PRVO POLUFINALE WIMBLEDONA

'Prvi put na centru i zaboravio sam se nakloniti princezi Diani'

1990. godine, vs Boris Becker 6:4, 6:7, 0:6, 6:7

Bio je to moj prvi meč na centralnom terenu. Dan ranije me trener odveo tamo samo da bih pola sata sjedio i osjetio centralni teren. Ali to je bilo ništa u odnosu na onaj trenutak kad sam izašao na njega. Krenuli smo prema stolicama i onda sam upozoren da se moram okrenuti i nakloniti prema loži, netko iz kraljevske obitelji je bio tamo (princeza Diana, op.a.). Za mene je to bilo nešto novo, ali dio tradicije. Sve je u Wimbledonu puno tradicije. Brzo sam shvatio zašto je taj teren najbolji na svijetu i poseban. Ljudi su vrlo blizu terenu. Nisam imao tremu, bio sam pozitivno nervozan. Osim toga, teško je igrati loše na tom terenu.

RAT U HRVATSKOJ I IGRANJE ZA VEĆU, VAŽNIJU STVAR

'Malo kad sam bio tako ponosan kao u Barceloni 1992.'

Kad je izbio rat u Hrvatskoj, bilo mi je jasno da što budem bolje igrao, da ću imati više prilika govoriti o stvarima koje se događaju u mojoj domovini. I bio sam ponosan što mogu igrati za Hrvatsku. Te dane najradije bih zaboravio, nije tu bilo ničega lijepog. Putuješ svijetom, igraš, a ne znaš što se događa u Hrvatskoj. Bilo je teško dobiti nekoga na telefon, danima nisam mogao ni s kim razgovarati. Kad bih nekoga dobio, pričali bismo satima. Moji računi za telefon su bili ogromni. Za mene je bila strašna motivacija i izazov igrati za Hrvatsku. Pogotovo kad su nas priznali i kad smo dobili mogućnost nastupa na Olimpijskim igrama u Barceloni 1992. godine. Za Hrvatsku je to bila velika stvar. Ja sam imao čast nositi hrvatsku zastavu na otvaranju, valjda i zbog toga što je bilo u Kataloniji reakcija na naš izlazak na stadion bila je sjajna. To mi je jedna od najljepših stvari u životu, malo kad sam bio tako ponosan. Još na sve to sam osvojio dvije brončane medalje, prve za Hrvatsku.

PRVO FINALE WIMBLEDONA

'Agassi je igrao s crte i nisam se uspio prilagoditi'

1992. godine, vs Andre Agassi 7:6 (8), 4:6, 4:6, 6:1, 4:6

Prije početka turnira bio sam proglašen jednim od favorita i znao sam da igram dobro, da imam sve za osvojiti Wimbledon. U finalu sam bio apsolutni favorit. Da, Agassi je pobijedio McEnroea u polufinalu, Beckera u četvrtfinalu, ali ja sam Andrea pobjeđivao na zemlji, na tvrdoj podlozi. Zašto ga ne bih dobio na travi? U Wimbledon nije ni dolazio, ali taj dan je bio bolji od mene. Bilo mi je prvi put da igram protiv nekoga tko je ostajao na crti, nisam se uspio prilagoditi. Opet, imao sam svoje prilike, izgubio u pet setova. Kad pogledam unatrag, a pogledao sam taj meč nekoliko puta, on je bio bolji i zaslužio je titulu. Bio sam jako razočaran, ali prihvatio sam. Mislio sam, imam još vremena za osvojiti.

DRUGO FINALE WIMBLEDONA

'Sampras mi je uništio 20 godina života'

1994. godine, vs Pete Sampras 6:7 (2), 6:7 (5), 0:6

Govorimo o čovjeku koji mi je vjerojatno uništio dvadeset godina života, Mister Sampras. Igrao je dobro, igrao je bolje. Prva dva seta su bila tijesna, treći je završio 6:0 za njega, iako nisam bio tako loš. Opet veliko razočaranje, jer sam bio siguran da mogu pobijediti. Eto, nisam uspio.

TREĆE FINALE WIMBLEDONA

'Nikad u životu nisam bio tako razočaran i tužan'

1998. godine, vs Pete Sampras 7:6 (2), 6:7 (9), 4:6, 6:3, 2:6

Četiri godine kasnije sam dobio još jednu priliku. Imao sam sve, imao sam osjećaj da mu mogu oduzeti servis kad god hoću. Ključna stvar u tom finalu bio je moj servis. Nikad u životu nisam bio tako razočaran i tužan kao nakon toga finala. Nisam znao što bih radio. Moja karijera se odjednom strmoglavila. Bio sam siguran da ću osvojiti, igrao sam dobro, osjećao se dobro, a opet sam držao samo onu tacnu. Ne trofej. Na licu mi se vidi kako sam se tada grozno osjećao. Mislio sam se, ili me netko testira, mogu li nastaviti vjerovati i napraviti to, ili je ovo kraj.

WIMBLEDON 2001.

(od 1. kola do četvrtfinala)

'Dok sam gledao Rusedskog od svlačionice do terena već sam znao da sam u četvrtfinalu'

Igrao sam u Queen’s Clubu i igrao sam grozno, izgubio sam u 1. kolu od Carattija. Toga dana su odlučivali o pozivnicama za Wimbledon, a ja sam se nadao da nisu vidjeli moj meč. Na sreću, čini se da nisu imali osmog britanskog tenisača kome bi dali pozivnicu, pa sam je ja dobio. I tako sam došao u Wimbledon. Prvo kolo kvalifikant Jonsson, igrao sam dobro i nakon dugo vremena sam se osjećao sretno na terenu. Drugo kolo Moya, nositelj. Tada me još nisu spominjali ni u kakvim kombinacijama. Teren broj 18, nevjerojatan meč. Moyu su kasnije pitali kako je mogao izgubiti od Gorana, nisu mu vjerovali da sam igrao dobro. Treće kolo Roddick, bio sam netko tko igra protiv Roddicka. Smiješna je stvar da mi je sponzor Tacchini prije turnira poslao tri majice. Kad sam pobijedio Roddicka jednu sam bacio na tribine. Tacchini mi je poslao torbu s opremom, ja sam je vratio natrag i rekao da je sada prekasno. Dvije majice, dvoje hlačice, dva para čarapa. Nakon svakog meča na pranje. Osmina finala Rusedski. Nikada nisam izgubio od Grega. Sjećam se da je rekao da ga stave igrati na bilo koji teren, osim jedinice. Stavili su nas na jedinicu, znao sam da ću dobiti. Dok smo hodali kroz onaj dugi tunel od svlačionica do jedinice, gledao sam Grega, znao sam da sam u četvrtfinalu. Tamo me čekao Safin. I opet sam igrao jako dobro. Došlo mi je da opet bacim majicu na tribine, ali zaustavio sam se, sjetio da ću ostati na jednoj. Tu sam počeo vjerovati da će se nešto veliko dogoditi. Osjetio sam nešto i nakon Moye, ali nisam smio ništa govoriti, zatvorili bi me u ludnicu.

WIMBLEDON 2001.

(polufinale, vs Tim Henman 7:5, 6:7 (6), 0:6, 7:6 (5), 6:3)

'Kad me počeo uništavati, moj ‘prijatelj’ od gore poslao je kišu'

O meni nitko nije pričao uoči polufinala. Agassi, Henman, Rafter i netko tko se zove Goran. Henmanu je bilo prvi put da igra polufinale, a da s druge strane nije Sampras. Svi su ga vidjeli u finalu. Meni se to sviđalo. Dobio sam prvi set, igrao sam bolje. I drugi set sam većinom igrao bolje, ali malo sam pao, on se malo digao. Dogodio se preokret, u trećem me uništio. Tada je moj prijatelj od gore poslao kišu. Vidio sam Timovo lice, pomislio sam da će se nešto dogoditi. Otišli smo u svlačionice, ja sam bio dosta nervozan, ne znam zašto, dok nije došao Alan Mills i rekao, “momci, to je to za danas, vidimo se sutra”. Od toga trenutka znao sam da sam u finalu. Ne pitajte me kako, znao sam. Znao sam i da ću u nastavku, bilo je 1:2 i 40:30 na moj servis, zabiti as na T crtu. Tako je i bilo, 2:2, nekako sam dobio četvrti set i onda se vratila kiša. Nisam uopće bio zabrinut, vratili smo se u nedjelju, igrao sam još bolje i plasirao se u finale.

WIMBLEDON 2001.

(finale, vs Patrick Rafter 6:3, 3:6, 6:3, 2:6, 9:7)

'Jedan Goran, tri Gorana, ovo je za sve Gorane na svijetu'

Moje prvo finale u ponedjeljak, prvi put je polufinale trajalo tri dana, meni je to bilo previše dobrih znakova. To je to. Nikad neću zaboraviti trenutak kad smo izašli na teren i kad sam vidio navijače, ludnicu na tribinama. Nervoza me prošla za dvije sekunde. Počeo sam dobro, rani break, ali ta četiri seta su išla lagano. Jedan za mene, jedan za njega. U četvrtom setu sam se malo izgubio, izbacio sam frustracije iz sebe, poludio na sudačku odluku, udario nogom u mrežu. Brzo sam se smirio, znao sam kakav je ulog. Peti set je bio napet, kod 7:7 sam došao do dvije break-lopte, njegov drugi servis, namjestio sam se na forhend i samo zamahnuo svom snagom. Break. Sjeo sam na stolicu, smirujem se, jedan Goran, tri Gorana, ovo je za sve Gorane na svijetu. Prvi put ikad serviram za osvajanje Wimbledona. Posljednji gem je bio vjerojatno najluđi, najuzbudljiviji i najnervozniji koji sam ikad igrao. Prva meč-lopta, dupla. Druga meč-lopta, dupla. Treća meč-lopta, odigrao sam dobar volej, a on je uzvratio fenomenalnim lobom. Lopta je letjela preko mene, ja se nisam mogao pomaknuti. Nisam mogao skočiti, kao da mi je na svakoj nozi bilo sto kilograma tereta. Četvrta meč-lopta, četvrto finale, to je to. Opet znakovi. Vratio je retern u mrežu, pobijedio sam. Meni je to bilo sve, svi moji snovi su se ostvarili.

DOČEK, SPLIT, RIVA

'Obično ne radiš striptiz pred 200.000 ljudi, ali...'

Bio je utorak. S aerodroma su me ubacili na brod, s broda u autobus, s autobusa na binu. Kad sam se popeo, imao sam što vidjeti, odnosno nisam vidio gdje je kraj tim ljudima. Došli su valjda svi živi u Split, ne znam, 200.000 ljudi. U moru je bilo toliko brodova. Obično ne radiš striptiz pred toliko ljudi, ali ja sam to napravio, ostao u gaćicama i zaključio da je vrijeme da stanem. Nisam imao pojma što govorim. Pomisliš da je sve to za nekoga drugoga, a onda shvatiš da je zbog tebe. Nikad to neću zaboraviti. Ako sam utjecao na jednu osobu da postane tenisač ili da bude bolja, ja sam sretan. Taj moj Wimbledon je utjecao na puno ljudi. Ne samo u Hrvatskoj, zaustavljali su me svuda po svijetu i zahvaljivali mi, govorili da sam im pomogao. Govorili su mi da ne smiješ prestati vjerovati u svoje snove. Neka to bude moja poruka, ne samo za djecu u Hrvatskoj. Imaš san, možda se neće ostvariti, ali ako vjeruješ u svoje snove, nešto će se dobro dogoditi.