Iako je znao da taj trenutak dolazi, borio se do posljednjeg dana da bi izbjegao neminovnost svakog sportaša, a to je odlazak u mirovinu. I premda je sve znao, i on i svi njegovi, ipak je to bio trenutak koji nije mogao izdržati.
Kad je Juan Martin del Potro stao pripremajući se za servis, koji bi na još jedan gem produžio jednu briljantnu karijeru, suze su krenule. Delpo je uvijek bio emotivan momak, čovjek koji je, rekli bi Argentinci, izašao iz naroda. Bio je junak malih ljudi i ono što možete nazvati najboljim susjedom na svijetu.
Simboličan kraj
Kraj iako nije “nacrtan”, ipak je na određeni način bio simboličan. Naime, Juan Martin del Potro posljednju je utakmicu u karijeri koja je dotaknula sve zvijezde odigrao protiv čovjeka s kojim je ostvario najveći momčadski uspjeh u karijeri. S Federicom Delbonisom, momkom koji je 2016. u Zagrebu pobjedom nad Ivom Karlovićem donio veliki trofej, donio je Davis Cup u Argentinu. A samo je to nedostajalo u sportu koji je toliko značio Argentincima i za njega je najzaslužniji bio upravo Del Potro. Uostalom, nije slučajno da je na drugo mjesto najdražih trijumfa, iza pobjede na US Openu, stavio taj momčadski trofej osvojen u Zagrebu.
Za one koji su bili tamo, trenutak kad se to dogodilo ostat će nezaboravan. Trenutak u kojem su argentinski bubnjevi odzvanjali, a njihovi navijači plesali, najbolje je oslikana priča o Argentini i njihovim velikim sportašima. Jedan od takvih, posebnih, a bez daljnjega jedan od predvodnika, jest Juan Martin del Potro.
Priču o argentinskom tenisu i odnosima u njemu doznali smo jedne večeri kada nas je na turneju po Buenos Airesu ili južnoameričkom Parizu, poveo kolega i prijatelj Guillermo Salatino. S nekoliko hrvatskih novinara proveo je ugodnu, a za nas nezaboravnu večer. Proveo nas je kroz dio grada koji je bio i živio u Bocinim bojama, proveo nas je kroz teniski klub u tipičnom britanskom stilu jer Britanci, koji su nekada davno u Argentini gradili željeznicu, donijeli su sa sobom puno toga.
Ne samo nogomet, već i većinu drugih sportova u kojima su bili dobri, od ragbija, tenisa, golfa, pola... Donijeli su im sportove, a ljudi te čudesne zemlje, koja je i Hrvatima bila toliko draga, a mnogima i druga domovina, u sportove su unijeli beskrajnu strast. Strast i ljubav koju su dijelili sa svojim sportašima i zato nije čudo da je Diego Maradona bio njihov Bog, bog maloga čovjeka, a Leo Messi to nije i nikada neće biti.
Briljantna je bila karijera Juana Martina del Potra, nećemo zbrajati pobjede i poraze, ali pobjeda je bilo 265 više nego poraza, a dodat ćemo i da je Delpo, kako su ga svi u Argentini zvali, dobio 71% mečeva koje je odigrao i osvojio US Open 2009. kada je do titule pobijedio Rafaela Nadala i Rogera Federera, a to je uspjelo još samo Novaku Đokoviću. Uz 22 naslova koliko je osvojio u karijeri, Del Potro je dvaput na olimpijskim igrama pobijedio Đokovića, osvojio je srebro i broncu i ostaje pitanje o kome bismo danas pisali da mu ozljede nisu uništile dobar dio karijere i oduzele možda pet najboljih godina.
Iako je najavio kraj nakon te utakmice u Buenos Airesu, nije zatvorio vrata i nije ugasio svjetlo jedne karijere koja je imala sve, pa i više od toga jer kao što je rekao...
- Kad čuješ koliko te ljudi vole, kad te isprate ovacijama, onda uvijek barem malo ostaviš vrata odškrinuta u nadi da će se nešto promijeniti i da ću jednoga dana možda moći opet igrati.
Premda i Del Potro dobro zna da to neće biti moguće jer se to koljeno toliko potrošilo da jednostavno nema povratka. Dao je što je mogao, zapravo Argentini je dao sve, srce i dušu i bezgraničnu ljubav, ali jednom svima dođe trenutak kada moraš zatvoriti knjigu i netko kaže - živjeti od sjećanja.
Ne znam hoće li Del Potro živjeti od sjećanja, ali će njegovi brojni fanovi svakako živjeti od sjećanja kao što i svi mi koji smo pratili neki sport, voljeli neke sportaše, više ili manje, živimo u sjećanjima. I čekamo da netko novi zauzme mjesto na vrhu. Svi mi isto tako znamo da je najveće teško zamijeniti pa tako i Argentinci znaju da će Delpa biti teško zamijeniti. Zapravo, nemoguće.
Bilo je velikih tenisača u Argentini i i ranije i mnogi su vjerovali da nitko nikad neće dostići Guillerma Vilasa. Ali dogodilo se. I akcije Davida Nalbandiana su dobro stajale, ali samo dok se nije pojavio “dobri momak iz susjedstva”, kojeg bi bez grižnje savjesti mogli poslati u dućan da vam kupi litru mlijeka i on bi to bez oklijevanja napravio.
U rangu s Ginobilijem
Juan Martin del Potro jedan je od najvećih argentinskih sportaša svih vremena, on je zapravo ono što je Emanuel Ginobili za košarkašku Argentinu, ali i svijet. Amerikanci su jednom zaključili da samo košarkaška momčad Argentine predvođena Manuom može biti i jest veća od nogometaša i da je to zapravo momčad rock zvijezda, a Ginobili je poput Micka Jaggera, frontmana Rolling Stonesa. Na određeni način to je svijetu tenisa ostavio i Delpo.
Bio je treći tenisač svijeta, nikad prvi, ali toliko puta je igrao kao prvi tenisač svijeta. Nije bio najbolji, ali je toliko puta igrao kao najbolji. I zato će bez obzira na to što svi znamo da vrijeme nosi svoje i rađa nove šampione, odlazak velikog Tornja iz Tandila ostaviti dubok trag.
Njegova zvijezda će godinama trajati, a njegov tenis bit će slika veličine sportaša. Nakon što je zagrlio Delbonisa i čestitao mu nakon dvoboja 1. kola u Buenos Airesu, na mrežu je zakvačio vrpcu za kosu koja je također bila trademark njegovog tenisa. Tenisa za koji se uvijek isplatilo platiti ulaznicu, tenisa koji je na sve stadione svijeta dovodio skupine Argentinaca koji su mu s vrha tribina skandirali.