Uzimam gutljaj iz prve, a zatim gutljaj iz druge boce. I to ponavljam. Svaki put. Prije meča, u pauzi, sve do zadnjeg poena. Gutljaj iz jedne, gutljaj iz druge boce. Onda ih stavljam na pod. Ispred stolice s moje lijeve strane. Uredno. Jednu iza druge. Dijagonalno usmjerene prema terenu. Neki će reći da je to praznovjerje, ali nije. Ako je, zašto bih istu stvar iznova ponavljao? I kada pobjeđujem, i kada gubim? Uređujem okolinu kako bi se ona poklapala s redom koji želim u svojoj glavi tijekom meča - ulomak je to iz knjige izdane 2011. godine, u kojemu autor uvlači čitatelja u pitko štivo, potanko objašnjavajući prepoznatljive rituale glavnog junaka, koji je opisane "obrede" zadnji put ponovio u utorak navečer.
Na terenu, pak, slijedi još dašak performansa. Nakon što mu klinci na terenu lansiraju žute loptice na reket, stiže nova runda uobičajenih poteza. Uvijek istim redom. Popravak hlačica, korekcija majice na lijevom, pa na desnom ramenu, dodir nosa, guranje kose iza lijevog uha, dodir nosa, guranje kose iza desnog uha i na kraju - servis. Ako u karakterizaciju lika ubacimo još Nikeovu bandanu oko glave, majicu bez rukava - u kojoj je odradio uvodne epizode karijere - i prodorne urlike "Vamos", koji u sebi imaju nešto životinjsko, kristalizira se konačno rješenje asocijacije. To je Rafa.
Dječak s Mallorce, vlasnik 22 Grand Slama, kralj pariške zemlje - jedan od najvećih u povijesti. Ne samo teniskoj, nego i na cijelom sportskom planetu. Iako je bilo poznato da će filmska priča biti okončana u dvorani "Martín Carpena" u Málagi, avantura nije morala imati ovakav kraj. Upravo ondje, osamstotinjak kilometara od njegova rodnog Manacora, grada s 42 tisuće stanovnika na Mallorci, Nadal je odjahao u mirovinu. U tenisku besmrtnost. Odjavni party pokvario je Botic van de Zandschulp, 80. igrač svijeta, koji je za 113 minuta (6-4, 6-4) projurio pored 38-godišnjeg suparnika i pokvario ideju za trijumfalan oproštaj.
Superman i Clark Kent
Plan je, pritom, bio vrlo jednostavan. Španjolska reprezentacija igrala je na domaćem terenu, Carlos Alcaraz i Nadal, uz snažnu kombinaciju u parovima, trebali su biti čvrst temelj za kasnu fazu turnira, a onda i potencijalnu titulu u Davis Cupu. Naslov koji bi bio savršeno zastor nad karijeru velikana. Ipak, odjavna špica stigla je naglo. Par dana prebrzo. Međutim, pustolovina, dugačka 23 godine, bila je prvoklasna bajka. Bila je to priča o Supermanu i Clark Kentu. Tenisaču Rafaelu Nadalu i čovjeku Rafaelu Nadalu. Iako je na terenu imao supermoći u obliku agresivnosti, brzine i razornih bombi, s obilatim začinom obrambenih sposobnosti, Španjolac je, zapravo, dijametralno suprotna osoba.
Legenda, pritom, kaže da Rafa nikada nije do kraja "kliknuo" s mrakom, da voli spavati s upaljenim svjetlima ili televizorom, a grmljavina mu stvara nelagodu. Dok je bio dijete, u takvim bi se trenucima skrivao ispod pokrivača. Njegova majka, Ana María, usput je otkrila da se Rafi gade rajčice, sir i šunka, što je pomalo atipično za jednog Španjolca, čovjeka s Mediterana. Na potpuno drugoj strani spektra, ipak, stoje masline, koje Rafa obožava, a u djetinjstvu se znao sakriti u ormar i proždrijeti teglu maslina, zbog čega bi, naravno, uslijedila mučnina i povraćanje. No, iako je dječak s mora, u biografiji se, također, otkriva da nikada nije volio ulaziti u more ako ne vidi pijesak na dnu, kao što ne voli niti skakati s litica, poput svih njegovih prijatelja.
Isti taj dječak u djetinjstvu nije sanjao tenis. Htio je biti poput ujaka, Miguela Ángela Nadala. Osim što je dotični osam godina nosio dres Barcelone, i s katalonskim nogometnim gigantom osvojio čak 16 trofeja, upisao je i 62 nastupa za španjolsku nacionalnu vrstu. Dok je po inozemstvu pobjeđivao vršnjake u bijelom sportu, trenirajući pet puta dnevno na teniskom terenu, Rafa je tijekom tjedna i dalje šutao nogometnu loptu, a vikendom, kada bi to stigao, igrao je i utakmice. Iako je zaljubljenik u Real Madrid, čije dvoboje vjerno prati, gdje god se nalazio, Nadal je u mladosti idealizirao Barceloninu "devetku" - Ronalda. Fenomena. Uz ujakov "poguranac", nastala je i fotografija u Barçinoj svlačionici - mali Rafa i Ronaldo Luís Nazário de Lima.
Ujak i čarobnjak
Unatoč perspektivnim nogometnim počecima, uslijedila je, kako je i sam rekao, jedna od najtežih odluka u njegovu životu. U ranoj mladosti objesio je kopačke o klin, a na pozornicu je, tada, uskočio drugi ujak - Toni. Prve teniske udarce, s tri navršene godine, ispalio je pod nadzorom ujaka, koji je bio trener u lokalnom klubu, a ta se suradnja protegnula na gotovo tri desetljeća, na 27 godina u kojima je Rafa postao stroj. Mašina koja melje suparnike. Osvajač 92 titule u karijeri - uz njih 11 u konkurenciji parova, od kojih je prvu ubrao u Umagu 2003. - olimpijski pobjednik iz Pekinga (2008., pojedinačna konkurencija) i Rija (2016., parovi), koji je 209 tjedana proveo na tronu ATP ljestvice, a godinu je pet puta završavao na prvom mjestu.
Kako je on gledao na Tonija, pak, najbolje će ilustrirati i njegovo razmišljanje iz biografije, gdje otkriva da je tek u devetoj godini prestao vjerovati da mu je ujak - čarobnjak. Na obiteljskim okupljanjima, otac i djed bi se pretvarali da ne vide Tonija, zbog čega je Rafa na trenutke pomišljao da mu je ujak nevidljiv. Štoviše, Toni ga je čak uspio uvjeriti da ima sposobnost prizivanja kiše, prodajući mu fore uoči meča, zbog kojih je razvio poseban odnos s nećakom, koji je mjesto sreće pronašao u francuskoj prijestolnici.
U lipnju iduće godine navršit će se 20. godišnjica otkako se Rafa prvi put popeo na tron Roland Garrosa, otkako je prvi put okusio slad trijumfiranja na Grand Slamu. Osim 14 "komada" na narančastom terenu, u osobnu trofejnu riznicu ubacio je i četiri naslova na US Openu, ali i po dva na Australian Openu i Wimbledonu. Upravo kada je osvojio premijernu titulu na londonskoj travi, u srpnju 2008., ispisana je teniska povijest. Tada se u All England Clubu, po mišljenju brojnih zaljubljenika u ovaj sport, odigrao (po)najveći meč svih vremena. Centralni teren ugostio je tandem velikana. Iz jednog kuta velike rivale, iz drugog velike prijatelje. Rogera Federera i Rafu Nadala. Treći put zaredom na korak do trofeja u najprestižnijem teniskom dvorištu. Prve dvije bitke otišle su na stranu legendarnog Švicarca, ali ne i treća. Nadal je uzeo prva dva seta, Federer je anulirao zaostatak, a nakon točno četiri sata i 48 minuta epske bitke, Roger je zakucao loptu u mrežu i Rafa se ekspresno, u svom stilu, prostro po travi i počela je velika fešta.
Upravo je taj dvojac, uz Novaka Đokovića, koji je te godine osvojio prvi Grand Slam u Australiji, definirao ogromnu eru u teniskoj povijesti. Najveću eru. Ipak, odnos Rogera i Rafe bio je (i ostao) - "nešto drugo". Maestro iz Basela povukao se prije dvije godine, igrajući bok uz bok s najvećim suparnikom, a Nadalove suze jasno su dočarale - sve. Ono što je teško pretočiti u tekst. Međutim, Rafa ga je u biografiji uspio jednostavno opisati: "Čini se kao da je rođen za ovu igru. Njegova fizika, njegov DNK, čine se savršeno prilagođenima za tenis. Imun je na ozljede, na koje smo mi ostali osuđeni. Mi se moramo naviknuti na život s boli, dugačke pauze, zbog stopala, ramena ili noge, svi oni šalju mozgu poziv upomoć, tražeći stanku".
Ostavština svijetli poput Eiffelova tornja
A Rafino tijelo, naročito zadnjih godina, luđački je vapilo za krajem. Najosjetljiviji dio, i sam je to priznao, bilo je njegovo lijevo stopalo. Mjesto gdje najviše boli. Svježe je zagazio u punoljetnost kada su mu doktori otkrili problem s koščicom u stopalu. Bol se pojačala u listopadu 2005., upravo nakon pobjede u madridskom finalu protiv Ivana Ljubičića. Tih dana dijagnosticiran mu je Müller-Weissov sindrom, rijetko, urođeno stanje u kojemu se navikularna kost, koja povezuje skočni zglob s kostima stopala, počinje urušavati i fragmentirati. Iako je imao problema s laktom, koščicama u šaci, koljenom, zapešćem, abdomenom i kukom, njegova maksima uvijek je bila ista, a vjerno ju je ponavljao u izjavama: "Spreman sam umrijeti na terenu".
I, zapravo, na neki način, tako je i bilo. U svakom meču u karijeri. U lovu na svaku lopticu. Strast nikada nije bila upitna. Rafa je umirao za svaki poen. S Rafinim odlaskom, pak, umire i krupan komad teniske povijesti. Odlazi gigant, ali ostavština svijetli poput Eiffelova tornja u njegovom drugom domu. U gradu gdje će zauvijek biti njegov teniski hram.
Rafa, muchas gracias y adiós.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....