Prihvatio je to, kao što je prihvatio i većinu stvari, pa makar to bile i najveće pobjede.
- Da, čuo sam za nominaciju, javio mi je Todd Martin.
Martin je danas glavni izvršni direktor (CEO) teniske Kuće slavnih, a inače je jedan od tenisača iz velike Goranove generacije, jedan od onih koji je to zaslužio, ali nikad nije osvojio Grand Slam turnir. I zato je Ivanišević prihvatio vijesti o nominaciji za tenisku Kuću slavnih u Newportu bez nekog velikog oduševljenja. Možda i zato što mi je svaki put kad smo se toga dotaknuli, a to nije bilo često, znao uzvratiti.
- Nikad ja neću u Kuću slavnih.
Fantastičan doček
Nije imao konkretan odgovor a zašto. Samo bi kratko završio priču.
- Neću zato što znam da neću.
I sad kada je stigla nominacija, ostao je tradicionalno zakopčan. Uz samo jednu konstataciju.
- Možemo razgovarati o svemu. Ali ako se dogodi.
Iako je Goran Ivanišević sumnjao u takav rasplet, Kuća slavnih, koja bi svakom sportašu trebala biti, ili jest, konačna nagrada, počela se smiješiti našem ljevorukom asu onda kada je osvojio Wimbledon. A ako njega pitate, on će vam priznati da je za njega to bila najveća i konačna nagrada. I to je lako objasnio.
- Kada sam se vratio na Tour, način na koji su me dočekali u svlačionici je bio fantastičan. Zapravo, osjećao sam se kao da prije toga ništa nisam osvojio.
A Goran Ivanišević osvojio je toliko toga u briljantnoj karijeri. Tri je puta je bio drugi na svijetu. Sa 19 godina prvi je puta bio u polufinalu Wimbledona, dvije godine kasnije prvi puta u finalu i ta će slika čovjeka, kada jednom pokori All England Club, još godinama dominirati. Uostalom, prvi koji je to rekao bio je njegov menadžer Ion Tiriac, koji je u to vrijeme bio i menadžer Borisa Beckera. Novinarima, koji su ga otvorenih usta slušali dok je govorio o Goranu, ponudio je okladu.
- Hoće li se netko okladiti da će Goran pet puta za redom osvojiti Wimbledon?
Jedan dovoljan za sriću
Nitko se nije usudio, ali se nitko nije ni nasmijao. A ja ću se uvijek sjećati onoga što mi je tada rekao Goranov otac Srđan.
- Lako ćemo mi s pet za redom. Neka samo on osvoji jedan, to će biti dovoljno za sriću.
Vremena su bila takva, ponekad turbulentna, ponekad ne, Goran je prošao kroz sve te faze, sreće i nesreće, izgubio je finale Wimbledona od Andrea Agassija te dva puta od Petea Samprasa, da bi mu se četvrto finale dogodio 2001. kad možda nitko osim njega i njegovih najbližih nije vjerovao. Ali tamo gdje si bio jednom, možeš biti i četiri puta. A samo je jedan tenisač, slavni Australac Ken Rosewall izgubio četiri finala Wimbledona za redom.
Kasnije mi je Goran još nešto rekao.
- Sva sreća što to nisam znao prije tog četvrtog finala, inače bih sigurno i to izgubio.
Bila je to godina prepuna frustracija, najteži poraz, možda i poraz karijere, dogodio mu se u 1. kolu kvalifikacija Australian Opena kada je na periferiji kluba, kako on kaže, “negdje uz željezničku prugu”, izgubio u tri seta od češkog prolaznika Petra Luxe, kojem je taj rezultat bio konačna nagrada skromne karijere. Goran se, međutim, nije osvrtao na poruke novinara koji su zaključili da je možda došlo vrijeme da se oprosti jer njegov brod je polako, ali sigurno tonuo.
No, opet jedan čovjek, otac Srđan, koji ga je pratio stalno od najranijih dana, znao mi je reći i u tako nešto je vjerovao.
- Tek kada dotakne dno, moj će sin napraviti nešto veliko.
Zbog Gorana i u crkvu
A taj let po rang-listi ga je bacio na 125. mjesto na svijetu i bila mu je potrebna pozivnica da bi ušao na najveći svjetski turnir. Pozivnica koju je dobio baš u vrijeme dok je igrao 1. kolo na turniru u Kraljičinu klubu, gdje je izgubio od Talijana Cristiana Carattija, koji na travi nije najbolje ni znao hodati, a kamoli igrati.
- Da su me vidjeli u tom meču, siguran sam da ne bih dobio pozivnicu.
A što bi onda bilo, nisam pitao. Iako znam, ili barem sumnjam, kakav bi bio odgovor. Međutim i srećom, postoje tenisači koji znaju kakav je Goran bio i kakav još uvijek jest, pa je tako slavni britanski tenisač Tim Henman, nakon što je u onom dramatičnom polufinalu, koje se igralo tri dana, izgubio od Gorana zaključio, iako je znao da mu je to možda posljednja prilika da postane pobjednik najvećeg svjetskog turnira.
- Iskreno govoreći, i ja bih mu dao pozivnicu. Zaslužio je.
Sve ostalo je priča upravo onakva kakvu su oni koji vjeruju u Ivaniševića sanjali ili je priželjkivali. Takav je, uostalom, bio i Ion Tiriac, koji je skupini hrvatskih novinara nakon što je Ivanišević pobijedio Marata Safina rekao i ovo:
- Nisam vjernik, ali zbog Gorana ću otići u crkvu.
To su osjećaji koji su se širili gdje god je igrao. Njega su voljeli i protivnici i prijatelji, stoga nije čudo što je upravo Safin nakon poraza od Gorana rekao.
- Ozbiljno ću se naljutiti na Gorana ako ne osvoji Wimbledon.
Priznali su mu to i roditelji Patricka Raftera, čovjeka kojeg je pobijedio u onom čuvenom finalu koje se igralo u ponedjeljak i koje je omogućilo teniskim fanovima da stanu u red i kupe ulaznicu. Taj takozvani narodni ponedjeljak ostat će za sva vremena, baš kao i riječi Rafterovih roditelja...
- Kad to već nije osvojio naš sin, onda smo sretni da je to otišlo u tvoje ruke.
Nema nikakve dvojbe da je trijumf Gorana Ivaniševića u Wimbledonu 2001, osam godina nakon što je prvi puta igrao finale najvećeg svjetskog turnira, otvorio vrata nominaciji za Kuću slavnih. Iako su njegovi argumenti išli dalje od Wimbledona.
Već sa 19 bio u Top 10
Kad netko već sa 19 godina dođe među 10 vodećih svjetskih tenisača, nudi priču o velikoj karijeri. Četiri puta finalist u Wimbledonu, polufinalist US Opena, čovjek koji je u tri navrata bio drugi na svijetu, ali jedan od onih koji je imao neobičnu karijeru. Od najvećih pobjeda do neshvatljivih poraza. I to je bio Goran Ivanišević. Ali bez obzira na to u kakvoj je formi bio, bez obzira na to kojim je smjerom u tom trenutku išla njegova karijera, on je daleko češće bio u prvih 10 nego ispod toga.
Jedna je stvar bila sigurna. Nikad se nemojte kladiti na sigurnu pobjedu Gorana Ivaniševića, ali se nikada nemojte, baš nikada, kladiti protiv. To je bila priča njegove karijere, u kojoj nije dostigao 50 finala, a mogao je i morao više, priča karijere u kojoj je osvojio 22 turnira te ostvario 599 pojedinačnih pobjeda. To je priča o karijeri u kojoj je osvojio dvije olimpijske medalje, dvije bronce u Barceloni 1992. U singlu i u paru s Goranom Prpićem. Ali tek kada je osvojio Wimbledon, njegova je karijera bila ispunjena do kraja.
I svi mi koji smo ga pratili od prvih dana, kada je još bio 12-godišnjak, svi oni koji su ga voljeli i tako žestoko navijali za njega, taj wimbledonski trijumf Gorana Ivaniševića doživjeli su kao konačnu sreću. Zato što se to njemu dogodilo. I kao što mi je to jednom rekao britanski novinar Neil Harman...
- Nije se moglo dogoditi boljem momku.
Upravo tako. Nije se moglo dogoditi boljem momku. Nevjerojatan naboj s kojim su ljudi pratili Goranove mečeve, pobjede i poraze. Neki su znali u oduševljenju ili frustraciji usred noći baciti televizor kroz prozor, pa bi onda drugi dan kupili novi jer je i drugi dan Ivanišević igrao tenis.
Stvari za vječnost
I zato o toj priči o Goranu Ivaniševiću i njegovoj briljantnoj karijeri nikada neće biti kraja. Splićani, kakvi već jesu, znali su na neobičan način dočekati taj dan kada je pao Wimbledon. Dva momka su se spuštala vespom prema rivi i svaki je držao svoj dio transparenta, na kojem je pisalo “Hvala kur...u, Gorane”.
Tako je to bilo onda, tako je to danas, jer neke stvari ostaju zauvijek, poput Goranova Wimbledona, poput dočeka kada se vratio u Split, poput cijele karijere. Ako je Wimbledon zaokružio jednu briljantnu karijeru, Kuća slavnih bi mogla još ponešto dodati u toj priči o jednom ljevorukom asu koji je lomio rekete, kao što je lomio protivnike, koji je u duši ostao pobjednik i to pokazao i dokazao svijetu onda kada su mnogi bili uvjereni da će ostati gubitnik.
Za nekoliko mjeseci ćemo doznati hoće li Goran Ivanišević postati punopravni član teniske Kuće slavnih u Newportu, ali za nas, i mislim da to nije pretjerivanje, Goranu Ivaniševiću nije potrebna Kuća da bi postao i ostao slavan.
PRAVILA IZBORA Glasajte za Gorana od 27. kolovoza do 7. listopada
Nikad do ove srijede ni jedan hrvatski tenisač ili tenisačica nisu bili nominirani za Kuću slavnih, Goran Ivanišević prvi je kome je ukazana čast u Klasi 2019. Osvajač Wimbledona 2001. kandidat je s još sedam igrača i igračica (Jonas Björkman, Sergi Bruguera, Jevgenij Kafeljnikov, Conchita Martinez, Thomas Muster, Li Na i Mary Pierce), a novost u izboru jest da svatko od ovih nominiranih ako ne bude izabran sada, ostaje automatski u konkurenciji sljedeće dvije godine. Ako ne prođu glasanje u razdoblju od tri godine, slijedi im stanka od najmanje dvije godine, nakon čega ponovo mogu biti legitimni kandidati.
To nije i jedina promjena. U cilju popularizacije tenisa i teniske Kuće slave uvedena je mogućnost glasanja navijača (vote.tennisfame.com) i to od 27. kolovoza do 7. listopada. Svaki navijač može glasati jednom, ali nije ograničen u izboru, odnosno može glasati za jednog, dva, tri kandidata, ali i za svih osam.
Kako su glasali navijači, bit će poznato vrlo brzo nakon zaključenja glasanja 7. listopada. Tri kandidata s najviše glasova navijača dobit će bonus postotke, prvi tri posto, drugi dva posto, treći jedan posto. To može biti vrlo važno u konačnom zbroju jer za ulaz u Kuću slave kandidat mora dobiti najmanje 75 posto glasova svih glasača, koji se sastoje od članova medija, teniskih stručnjaka, teniskih povjesničara i samih članova Kuće slave. Glasovi navijača u ovom slučaju mogu biti dobar indikator.
Tko će u klasi 2019. biti uvršten u Kuću slave, znat će se tijekom Australian Opena u siječnju 2019. (db)