Teniski sladokusci, gledajte, upijajte, uživajte i pamtite jednoručni bekhend, ali učinite to brzo jer vrijeme neumitno curi za jedan od najposebnijih teniskih udaraca.
Udarac je to koji je proslavio Rogera Federera, koji je bio zaštitni znak Roda Lavera, koji je bio omiljen Johnu McEnroeu, uz koji ćete vezati i Petea Samprasa i Martinu Navratilovu i Justine Henin, i koji još uvijek izaziva osjećaje i radosti i nostalgije svim teniskim estetima. Ali, i udarac koji sve brže postaje teniska relikvija.
Današnji dan (ponedjeljak) nepobitan je dokaz tome. Jer kada je ATP objavio svoju redovitu listu najboljih svjetskih tenisača tamo se prvi puta u Top 10, otkako je 1973. godine uvedena rang lista kakvu i danas poznajemo, nije našao niti jedan tenisač koji igra jednoručni bekhend.
Stefanos Tsitsipas bio je "posljednji Mohikanac" koji je držao ovaj običaj na životu, ali grčki igrač s krizom rezultata danas nakon punih pet godina iskliznut će iz društva najboljih deset na svijetu, a s time će u ropotarnicu povijesti otići i ova jedinstvena tradicija.
Naravno, Tsitsipas se može vratiti u Top 10 ili tko drugi novi ući, možda već i sljedeći tjedan, međutim ovaj izostanak nosi sa sobom puno simbolike.
Jednoručni bekhend već je odavno postao nepoželjnija opcija u školama tenisa, početnike od malih nogu usmjeravaju na dvoručni, za što postoje čvrsti i realni razlozi, pa su danas vrhunski tenisači s jednoručnim bekhendom postali samo iznimke. Kao što je Lorenzo Musetti, talijanski 21-godišnjak koji je trenutačno 26. na ATP listi. Još je tu nekoliko "jednoručnih", ali uglavnom s 30+ godina: Stan Wawrinka (AP 60), Grigor Dimitrov (ATP 13), Dan Evans (ATP 44)... Mlađoj generaciji još uvijek pripada i Denis Shapovalov (24), dok je Chrisu Eubanksu (ATP 34) 27, ali on danas žali što se kao 13-godišnjak prebacio s dvoručnog na jednoručni jer je gledao kako ga izvodi - Roger Federer.
- Da sam tada znao sve što znam sada, vjerojatno to ne bih učinio - rekao je Amerikanac.
Nekad je jednoručni bekhend bio teniska konvencija, a kada je obavljena prva službena ATP lista, 23. kolovoza 1973., u Top 10 čak su devetorica bili igrači s jednoručnim bekhendom. Međutim, vremena i običaji se mijenjaju, pa je tako dvoručni stil unazad 30-ak godina preuzeo primat.
Zašto i kako je nešto što je teniskom oku toliko privlačno, potez koji se utkao u tenisku povijest i postao kulturna vrijednost, postalo tako "kažnjivo", a zbog čega posljedično ima sve manje sljedbenika u praksi?
Najjednostavniji je odgovor zato što dvoručni bekhend pruža i više kontrole i stabilnosti pri udaranju loptice, a to je ono što bi svatko želio radije nego "umirati u ljepoti". Pa je i zato bekhend od nekadašnjeg alibi udarca - samo da loptica ostane u igri - postao legitimno napadačko oružje, potez s kojim se i završavaju poeni.
No, i okolnosti su se promijenile: grafitni reketi umjesto drvenih, plus bolje žice što omogućuje drugačije udarce; tenisači su fizički jači, forhendi dosežu i do 150 km/h, loptice odskaču više što u kombinaciji s puno više "spina" sve zajedno maksimalno otežava odigravati ionako tehnički zahtjevan jednoručni bekhend.
I zato je s vremenom on postao - slabost, točka oko koje će suparnici graditi cijelu svoju taktiku. Dovoljno je, uostalom, samo pogledati Federera i Rafaela Nadala, budući da je Španjolac kroz cijelu povijest ovog neponovljivog rivalstva "terorizirao" Švicarca upravo na bekhend strani. No, to je uspijevao tek Nadal, donekle i Novak Đoković, dok svi ostali nikada nisu uspjeli u tolikoj mjeri i pogotovo ne konstantno raditi štetu na račun Federerova jednoručnog bekhenda.
Štoviše, Federer je uz pomoć Ivana Ljubičića kao trenera, u kasnijoj fazi karijere i doradio bekhend, pa je to bio udarac kojim je pobijedio Rafu u finalu Australian Opena 2017.
Nije, međutim, Roger zbog svog bekhenda osvojio 20 Grand Slam titula, jer forhend i servis bili su mu forte, a bekhend, nakon baletanskog kretanja, dolazi kao četvrti element s kojim se odvajao od "smrtnika". No, svejedno će Federera mnogi staviti na prvo mjesto kada se radi rang-lista najvećih jednoručnih bekhenda u povijesti tenisa. Makar tu postoji podosta tumačenja oko toga što znači "najveći": je li to najsnažniji ili najprecizniji, najljepši ili najučinkovitiji, najpouzdaniji ili najopasniji u razmjeru s ostalim udarcima dotičnog igrača?
Različite su stilske izvedbe jednoručnog bekhenda, a tu su Federerovi aduti tehnička harmonija, elegancija, skladnost izvedbe. Da, vrlo često je bekhendom i griješio, ali zato je Federer imao daleko najširu lepezu udaraca s bekhend strane: "klasični", slice, volej, poluvolej, smeš bekhend, skraćena lopta, retern... Imao je s njime taktičku raznovrsnost kao nitko drugi.
No, kao što uzrečica kaže, "ljepota je u očima promatrača" tako da će svatko naći svog favorita za najprivlačniji, najdraži ili najkorisniji jednoručni bekhend. Oni stariji sjetit će se Roda Lavera, Guillerma Vilasa, Kena Rosewalla, srednje generacije odrasle su uz jednoručni bekhend Stefana Edberga, Borisa Beckera ili Ivana Lendla, stigli su kasnije Pete Sampras, Thomas Muster, Guga Kuerten, dok se iz aktualnih naraštaja ističu Wawrinka, Richard Gasquet, Dominic Thiem...
I dok se tako prenosio iz generacije u generaciju, jednoručni bekhend imao je svoje mjesto u svjetskoj eliti, ali sada je postao izumiruća vrsta.
Jer, eto, više ne stanuju ni u Top 10...