Glasno je prije koji dan u svijetu tenisa odjeknula vijest da je novi “zaposlenik” Francuskog teniskog saveza (FFT) Ivan Ljubičić. Proslavljeni hrvatski tenisač, na svom vrhuncu treći tenisač svijeta, predvodnik našeg trijumfa u Davis Cupu 2005., brončani olimpijac iz Atene 2004. u paru s Marijem Ančićem, vodit će brigu, odnosno nadgledati razvoj francuskih tenisačica i tenisača u narednom razdoblju.
Veliko je to priznanje za stručnjaka koji je proteklih sedam godina proveo u kutu Rogera Federera, kao trener legendarnog Švicarca i makar mu to, a i ne samo to, daje itekakav kredibilitet, svejedno je takav razvoj situacije došao kao malo iznenađenje za teniske krugove.
- Ma, bilo je iznenađenje i za mene jer Francuski je savez oduvijek, povijesno bio rezerviran praktički samo za Francuze, za njihove ljude. Nisam nikad mislio da će ikad biti otvoreni za nešto ovakvo, ali eto - govori Ljubičić koji će na novu funkciju stupiti 15. siječnja, a do tada boravi na Lošinju, gdje je u punom pogonu njegova teniska akademija.
Pitao me ‘a što ćeš sad?’
- Na Laver Cupu u Londonu susreo sam se s predsjednikom FFT-a Gillesom Morettonom, kojeg znam otprije jer on je bio direktor ATP turnira u Lyonu, koji je meni inače bio prvi osvojeni ATP trofej u karijeri 2001. godine. I tada me odmah pitao “što ćeš sada?”, s obzirom na Federerov oproštaj od tenisa. Rekao sam mu da ne znam, da je bilo igrača koji su me pitali da im budem trener, i da su me neki savezi kontaktirali već, ali da ću si uzeti vremena i razmisliti o svemu. Vjerojatno je, pretpostavljam zapravo, njemu tada kliknula ideja pa me pozvao na ATP 1000 turnir u Bercy, pa smo tamo razgovarali i onda sam opet išao u Pariz prije desetak dana i definirali smo tada zapravo sve detalje. Sve je bilo vrlo brzo i direktno, kako se meni sviđa, bez oklijevanja i okolišanja. Ja mislim da im mogu pomoći, oni očekuju i misle da im treba tako nešto, pa idemo probati. Načelno smo se dogovorili za dvije godine, ali pretpostavljam da će biti i duže, jasno, ako budemo našli zajednički jezik. Mislim i to je kratko, ali sve kraće od toga nema smisla jer u toj funckiji koja je zamišljena za mene, ne možeš napraviti neku veliku razliku u tako kratkom vremenu.
U službenom priopćenju FFT-a Ljubičić je tituliran kao direktor, no koje će mu biti točno obaveze i zaudženja?
- Bit će tu dvije-tri faze posla. Prva je svakako upoznavanje s njihovim sustavom, sa svime što rade, s ogromnom strukturom jer to je najveći teniski savez na svijetu, tako da će prva tri mjeseca biti samo to, obilaženje svih lokacija, upoznavanje ljudi, trenera, doktora, kondicijskih trenera, razgovori da vidim što i kako oni rade... Pa ćemo onda sjesti i definirati malo bliže gdje bih mogao biti od najveće koristi. S time da je definitivno naglasak na rad s mladima, jer ovi koji su već profesionalci u biti ne trebaju pomoć, odnosno savez nije zadužen njima pomagati. Međutim, u vidu Olimpijskih igara kojima će biti domaćini 2024., i jasno žele na njima što bolje rezultate, i tu ću biti uključen.
Ovaj rad s mladima se, po riječima Francuza, odnosi na tenisače od 14 naviše?
- Pa da, recimo, jer negdje smo morali povući crtu, međutim ako vidim neku curu ili dečka od 12 godina koji su izvrsni, definitivno ću i njih uključiti u projekt. Tih 14 godina je neka granica koju smo odredili, ali je fleksibilna.
Francuska je velika sportska i, jasno, teniska nacija, s vrlo uređenim i iznimno bogatim sustavom, ali koji očito negdje “šteka”. Jer, eto, nemaju Grand Slam pobjednika od Yannicka Noaha, odnosno 1983. (Roland Garros), dakle skoro punih 40 godina, a kako stvari stoje čekat će još neko vrijeme. Jer nemaju ni Top 10 igrača, također već duže razdoblje, a posljednja veliku generaciju koju su imali i koju su najavljivali na sva zvona kao četiri mušketira, činili su Gael Monfils, Jo-Wilfried Tsonga, Gilles Simon i Richard Gasquet. I svi jesu u jednom trenutku bili visoko, imali dobre rezultate, ali na koncu dvojica već jesu završila karijeru (Tsonga, Simon), a druga dvojica će je isto završiti gotovo sigurno bez Grand Slam titule. Daleko od toga da su imali neuspješne karijere, ali dojam je da su dali premalo u odnosu na očekivanja, a pogotovo manje od originalnih teniskih mušketira (Lacoste, Borotra, Brugnon, Cochet) koji su 1920-ih i 1930-ih osvojili 19 pojedinačnih Grand Slam titula (34 ukupno). Istina, druga su to bila vremena, neusporediva, ali činjenica kaže da Grand Slam titulu nisu osvojili. Najbliže je bio Tsonga s finalom na Australian Openu 2008.
Negdje se pogube
I danas je deset Francuza u Top 100 na svijetu, kao i Španjolaca, ali počevši od 44. mjesta (Rinderknech) pa naviše. Španjolci, međutim, imaju prvog i drugog na svijetu i još dvojicu u Top 20. Amerikanci imaju najviše, 13-oricu u sto, po jednog u Top 10 i Top 20 i još sedmoricu u Top 50. I svi, uz izuzetak Johna Isnera (37), imaju maksimalno 25 godina i manje. Francuzima je 23-godišnji Corentin Moutet 51., Ugo Humbert (24) je 84., ostalih osam u Top 100 su 26 ili stariji, a od toga četvorica su u kategoriji 30+.
I, što je najvažnije, očito je da jednostavno nisu ta klasa za progurati se puno više prema svjetskom vrhu.
- Da, čini se da nisu - potvrdit će i Ivan.
Sve zajedno, dakle, trenutačno ne izgleda previše obećavajuće za Francuze, što će reći da ga očekuje dosta posla?
- Jedan takva država, odnosno savez koji ima preko milijun natjecatelja zaslužuje, odnosno očekuje bolje rezultate. Sigurno da tenisači i tenisačice, osim trenutačno Caroline Garcije, jednostavno nisu na razini na kojoj bi se očekivalo od Francuza. Možda i jesu, ali nešto fali, no to ću i pokušati otkriti kad malo dublje zagrebem. To je i cijela poanta, da vidimo zašto je to tako, postoji li neki očiti razlog, što se može ili treba promijeniti da se to pokrene. Jer, s druge strane, činjenica je da oni povijesno imaju uvijek dobre juniore, recimo pobjednike juniorskog Roland Garrosa i ove i prošle godione tako da imaju tu strukturu mladih, za koju oni misle da funkcionira, međutim onda se kasnije, između 16-17 i 21-22 godine, negdje nekako pogube. Očito je tu nešto što ne funkcionira, što ne izbacuje ono najbolje kod igrača. Ali, to je zasad sve ono što znam izvana, a sve ću morati dublje istražiti i ući u njihov sustav.
Možda im jednostavno treba nešto - hrvatsko, hrvatski pristup ili malo hrvatske čarolije jer za nas se zna da smo sportsko čudo s obzirom na to koliko uspjeha imamo iz prilično male baze stanovništa, a onda time ipak i malog “bazena” sportaša. A produciramo vrhunske sportaše.
- Mi se svakako razlikujemo po mentalitetu, drugačijim uvjetima i po svemu. Hoću li ja trebati Francuzima mijenjati mentalitet, vidjet ćemo, vjerojatno i hoću morati nešto oko toga im dodati ili objasniti, međutim, ja u svim svojim trenerskim poslovima krećem od igrača, a ne od sebe. Znači, ne planiram tamo ući i govoriti “ja ovako, ja onako, ja sam rekao” i slično. Prvo ću slušati i gledati i probati shvatiti kako oni razmišljaju i funkcioniraju prije nego što idem išta mijenjati.
Ovo će biti posve drugačiji rad koji Ljubičića čeka u odnosu na dosadašnji trenerski posao, gdje je bio “1 na 1” s igračem. Zašto je odlučio tim putem, je li možda i zato što nakon Rogera Federera teško može bolje ili više, što se trenerskog posla tiče? Ili ga i dalje privlači rad klasični trenerski posao?
- Uvijek želim raditi nešto me golica, što me po nečemu privlači i što je malo drugačije. Cijeli svoj život išao sam direktno u stvari o kojima nekad i nisam znao puno, ali su me zanimale i onda bih s vremenom učio, razvijao se i pokušao napraviti najbolje što mogu. Uostalom, i klasični teniski posao, kad sam krenuo s Milosem Raonicem, misliš da znaš, ali objektivno ne znaš znaš li ga raditi i hoće li to biti dobro. I s Federerom je bilo isto, nisam znao kako će to izgledati, što ću tamo “naći”, nego jednostavno ideš hrabro u to. A ovo drugo, da, bilo je par igrača koji su me pitali da im budem trener, ali to bi bio samo još jedan trenerski posao i na taj način ne bi me “palilo” na način na koji me ovo s Francuzima zainteresiralo. Jer to je opet nešto o čemu zapravo nemam pojma što ću naći, s čime ću se susresti i kako će izgledati. A u biti me jako zanima kako tako jedan veliki sustav funkcionira, a objektivno nema šanse to znati, ako nisi izravno dio toga.
Je li vas proteklih sedam godina s Rogerom Federerom ikako promijenilo kao trenera, u smislu pogleda na tenis i trenerskog rada?
- Ma, promijenilo me i kao trenera i kao čovjeka. Mislim da sam puno toga naučio, strašno puno, štoviše daleko više nego što je Roger naučio od mene, rekao bih. Taj pogled na život i posao i na izvrsnost, jer to je ono što je kod Rogera fascinantno, pokazalo mi je kako se odnositi prema stvarima, ljudima i svemu što je oko tebe. Tako da me tih sedam godina promijenilo defitnivno, a promijenit će me i ova avantura, koja je potpuno različita u odnosu na sve što sam dosad radio. No, pristup je isti jer, evo, to mogu usporediti u nogometu s, recimo, Manchester Unitedom. To je veliki klub, ali koji nije osvajao ništa unazad četiri-pet godina, pa se nalaze u situaciji gdje financije nisu problem, ali sve ostalo drugo fali. I trebaju otkriti kako se vratiti na te pobjedničke staze. To je ono što je trebalo napraviti i s Rogerom kada smo počeli surađivati, a sad je isto slična situacija i s francuskim savezom jer stvarno imaju sve osim rezultata koje žele. Eto, uskoro će 40 godina da su bez Grand Slama kod tenisača, makar je francuski ženski tenis i u puno lošijem stanju. Dakle, u situaciji su u kojoj treba hitno nešto promijeniti jer ne razumiju u čemu je problem i sad se ja s profesionalnog aspekta mogu opustiti i razmišljati “što sada napraviti?”. I to na nama skroz čudan način gdje novac uopće nije problem, nije uopće problem uložiti negdje ili u nekog. No, često u tenisu, ili nekim drugim individualnim sportovima, novac može biti problem kada ga ima previše, kad se igrači razmaze i očekuju previše, a ne kuže da stvar, rezultati moraju krenuti od njih, a ne da će im netko drugi nešto samo pokloniti. Ali, vidjet ćemo kako će ići, ja ću se baciti naglavačke na to i pokušati pomoći kako najbolje znam.
Najmanje dvije godine
Pričati s Ljubičićem a ne dotaknuti se, na bilo koji način, Rogera Federera nemoguća je misija. No, dok je švicarski genijalac bio aktivan igrač, Ivan je uporno odbijao davati intervjue. Bilo kome, domaćim i stranim medijima. Nakon što je 20-struki osvajač Grand Slama zauvijek spremio rekete u torbu, ipak se Ljubo malo “smekšao”. Iako, jasno, teme oko Federera i dalje ne može izbjeći.
Je li zamorno odgovarati na stalna pitanja o Švicarcu, a još će se s njima sudarati tko zna koliko dugo, mjesecima, godinama?
- Nije teško, ne, zašto? To je debeli dio mog života tako da nemam problem.
Mislili smo u smislu da ne bude definiran samo kroz rad s Federerom jer postoji, jasno, Ivan Ljubičić i pored Federera?
- Apsolutno mislim da ima puno više Ljubičića pored Federera. Ali, ne mogu pobjeći od činjenice da je to najpoznatije što sam radio. S druge strane, Roger je jedinstven i poseban i neke stvari iz mog iskustva s njim mogu koristiti, ali načelno je potpuno drugačiji posao raditi s njim i s bilo kim drugim, jer to je totalno druga razina.
Kako god, nema u tenisu tko ne bi htio “pokupiti” nešto (ili sve) od trenera koji je Federera odveo do njegova posljednja tri Grand Slam naslova i vratio ga na broj 1, kada su ga brojni bili spremni otpisati. No, Ivan Ljubičić se za sljedeće dvije godine “obećao” Francuzima pa će svoje bogato iskustvo i znanje, za početak, prenositi njima.
