Sjećate li se prve od 298 pobjeda Rafaela Nadala na Grand Slam turnirima? Ne? Ja se itekako dobro sjećam. Bilo je ljeto 2003. godine, tenisko čudo od djeteta s Mallorce toga je proljeća već zadivilo svijet pobjedama nad Albertom Costom (ATP 7) u debiju u Monte Carlu i nad Carlosom Moyom (ATP 4) u Hamburgu, ali ga je ozljeda lakta spriječila od premijernog nastupa u Roland Garrosu. Umjesto na voljenoj pariškoj zemlji, Nadal je tri tjedna nakon 17. rođendana i s iskustvom od tri dana igranja na travi, 23. lipnja izašao na teren All England Cluba po lekciju servis-volej tenisa u Wimbledonu. S druge strane je bio, naime, Mario Ančić, dvije godine stariji Splićanin, koji je godinu dana ranije postao prvi tinejdžer s debijem i pobjedom na centralnom terenu od Björna Borga 1973. godine. Ančić je u tom svom debiju pobijedio Rogera Federera i najavio se kao buduća zvijezda, ako nigdje drugdje, onda u Wimbledonu. No, toga 23. lipnja Ančić je prilično neočekivano posrnuo u susretu s Nadalom (6:3, 6:4, 4:6, 6:4) i nama je dugo trebalo da bismo se oporavili od toga šoka.
Danas lako biti pametan
Mjesec dana kasnije Nadal je prvi i posljednji put igrao u Umagu, u polufinalu mu se Moya - prijatelj, mentor i budući trener - revanširao sa 6:4, 6:4, ali pamtit će se i da je 17-godišnjak s Mallorce iz Stella Marisa otišao s prvom ATP titulom u karijeri u društvu sunarodnjaka Alexa Lopeza Morona. Što se Wimbledona tiče, Nadal je pobijedio još Leeja Childsa i u 3. kolu izgubio od Paradorna Srichaphana. Ipak, malo je tko mogao vidjeti tada budućeg Grand Slam rekordera s black-jack titulama (21), unatoč silnom talentu za većinu je bio još jedan specijalist zemljanih terena s Iberijskog poluotoka.
Lako je danas biti pametan i nakloniti se “još jednom specijalistu zemljanih terena” koji je u izrastao u Kralja zemljanih terena s apsolutno nezamislivih trinaest titula u Roland Garrosu, s time da je njegov debi u Parizu još jednom zbog ozljede bio odgođen i onda je u prvom nastupu 2005. godine otišao sve do kraja. I onda još jednom, još jednom i još jednom. Četiri u nizu. U svakoj od te četiri godine pobjeđivao je Rogera Federera, prvi put u polufinalu, sljedeća tri u finalu. Tolika je bila njegova dominacija da je malo tko mogao prihvatiti da Nadal uopće može izgubiti u Roland Garrosu. Dok se nije ukazao Robin Söderling i spustio Nadala na - zemlju.
"Ovo nije tragedija, jednom se moralo dogoditi", on je poraz prihvatio lakše od svih drugih.
U međuvremenu je Španjolac zatvorio usta kritičarima, koji su tvrdili da samo u Roland Garrosu može pobjeđivati. I dva uzastopna finala Wimbledona (2006, 2007) nisu bila dovoljna da bi ga akceptirali kao tenisača sposobnog igrati odlično na svim podlogama. I onda je došao 7. srpnja 2008. godine, bilo je 21:16, noć se spuštala nad centralni teren All England Cluba (krov još nije bio izgrađen) kad je Nadal nakon četiri sata i 48 minuta detronizirao Federera u jednom od najboljih mečeva svih vremena. Švicarcu je to bio prvi poraz u Wimbledonu od 2002. godine i Marija Ančića.
"Razočaran sam i uništen, ovo je katastrofa", priznao je Federer.
"Pariz nije bio ništa u usporedbi s ovim."
Za pojašnjenje, mjesec dana ranije Nadal je Federera ostavio na četiri gema u finalu Roland Garrosa. Ali, dok je čuvao svoje u Wimbledonu, Federer je bio sretan. Nadal mu je nakon Wimbledona oteo i 1. mjesto na rang-listi, pa ga je još jednom pobijedio u finalu Australian Opena. Još jedan triler.
"Bože, ovo me ubija", plakao je Federer, a Nadal ga tješio.
Tada je već imao Grand Slam titule na svim podlogama i preuzeo je glavnu riječ u rivalstvu sa Federerom. Svijet je bio pod njegovim nogama što je dokazao s tri Grand Slam naslova u 2010. godini, uključujući prvi trijumf na US Openu, čime je kompletirao sva četiri. Godinu nakon Federera. Samo da bi se u 2011. godini ukazao Novak Đoković i razbucao hijerarhiju s omjerom 70-6, tri Grand Slam titule i šest pobjeda nad Nadalom. Iako će Španjolac zadržati prevlast u Roland Garrosu (2011-14), ozljede su ga sve više mučile, a nakon što su 2015. i 2016. prošle bez da je osvojio išta vrijedno, opet su se javili kritičari, sumnjičavci. Način na koji igra tenis, izrazito fizički tenis, došao je na naplatu. Te su teze trajale od njegovih početaka.
"Umoran sam od ljudi koji govore da ne mogu igrati ovako i trajati, to me iritira", poručio im je 2009. godine.
Novo poglavlje u Parizu
Kad je 2015. u Wimbledonu izgubio od Dustina Browna u 2. kolu, a na US Openu prosuo 2:0 u setovima protiv Fabija Fogninija u 3. kolu, USA Today je vidio “zimu jednog lava” i “dugi, tužni put prema oproštaju”. Onda je eliminiran u 1. kolu Australian Opena, a od Roland Garrosa je odustao uoči 3. kola zbog ozljede zgloba lijeve ruke.
"Izgubio je auru izvanzemaljca", napisao je čak i El Mundo.
Wimbledon je preskočio zbog ozljede, na US Openu je bolji bio Lucas Pouille u osmini finala. Nizbrdica? Da nije možda u pitanju pritisak igranja na Grand Slam turnirima, pitali su ga u New Yorku.
"Nakon što sam ih osvojio četrnaest, vi mislite da je pritisak? S 30 godina i karijerom kakvu sam imao, nema pritiska. Igra se malo promijenila i ja ću se morati promijeniti, svi potežu winnere iz svih pozicija."
U prosincu 2016. godine objavio je da njegov trener uz strica Tonija postaje Carlos Moya. Odjednom se pojavila nova verzija Nadala, agresivnija verzija. Nadal je napravio metamorfozu i zagazio opet na pobjedničku stazu. Roland Garros će osvojiti još četiri puta, od 2017. do 2020. godine, US Open dvaput (2017, 2019), izjednačiti se sa Federerom nakon onoga jesenskog izdanja Roland Garrosa 2020. godine s po dvadeset titula, samo da bi im se u nezadrživom naletu pridružio Đoković.
Federer je 21. Grand Slam trofej i deveti Wimbledon propustio osvojiti 2019. godine kad u finalu protiv Đokovića nije iskoristio dvije meč-lopte. Đoković je do kalendarskog Grand Slama i 21. titule mogao doći lani na US Openu, ali u finalu ga je uništio Danil Medvedjev. Nadal je svoju priliku za 21. krunu realizirao na spektakularan način, “najvećim povratkom u karijeri i jednim od najemotivnijih mečeva u karijeri”.
"Ali, sve je ovo samo sport. Ionako smo, mislim, ostvarili puno više nego što smo ikada sanjali kao djeca. Uopće nije važno koliko će svatko od nas imati na kraju, 20, 21 ili 23. Sva trojica smo napravili velike i važne stvari za naš sport."
Tako se Nadal oprostio od Melbournea. Novo poglavlje fantastične priče ispisivat će se u Parizu krajem svibnja i početkom lipnja.