Negdje 17 godina ranije, na jednom malenom i skromnom turniru, daleko od blještavila uglednih i dolarima bogatih poznatih imena, dogodila se premijera tenisača u Hrvatskoj koji će gotovo dva desetljeća kasnije još jednom otvoriti - povijesne knjige. Jedna zanimljiva epizoda, koja se teško zaboravlja, odigrala se sredinom veljače 2004. godine, u hladnom mrzlom Zagrebu, tamo na zapadu, u Podsusedu, a koji je onako isklesan stijenama i pokriven snijegom odavao i dojam - antarktičkih uvjeta.
No za mene, teniskog novinara početnika, to je bio "Australian Open". Otići na kraj Zagreba i s "bundom na sebi" gledati tenisače koji su tek ulazili u profesionalne vode. U pitanju je bio Futures turnir, najniži rang, a gdje se nađe i dosta zanimljive i osebujne ekipe...
Na ulaznim vratima bi vas dočekao uvijek nasmijani (i danas nažalost pokojni) Ivo Škopljanac, voditelj press-centra tog malenog turnira, a uvijek u blizini bio bi i Ivan Jakovac ispred Zagrebačkog teniskog saveza, a koji su tad "potpisivali" dva Futuresa u nizu koji su označavali i početak sezone u Hrvatskoj. Profesionalne sezone, tamo dok se još nije dogodio povratak Indoorsa.
Nisam se još niti "parkirao" i bacio oko na raspored igranja, kad vidim ispred sebe čovjeka od nekih 40-ak godina kako - galami i psuje.
"Gdje je organizator, gdje je supervisor!? Pa ovdje je -40 stepeni!. Pa kako ovdje da se igra", grmio je iz sveg glasa.
Posebna kategorija su uvijek bili tzv. "teniski roditelji". Bilo je tu zanimljivih likova. Od onih koji ništa ne komentiraju iz sjene, do onih koji traže stolicu da je "zafitilje" na suca u stolcu jer je njihov sin zakinut za jedan poen.
Meč je završio i spomenuti gospodin dolazi za naš stol. Upoznajemo se, kaže da se zove Srđan Đoković, a za njim dolazi i njegov sin Novak Đoković. Upravo je pobijedio Uroša Vicu, tad 267. tenisača svijeta i bila je to velika stvar za njih. Ne sjećam se kad sam tad viđao srpske tenisače u ždrjebovima, posljednji njihov veliki tenisač bio je Slobodan Živojinović koji je u osamdesetima bio polufinalist Wimbledona.
"Ajde Nole, jedi tu bananu", kaže mu otac, a on mirno i pristojno guli tu bananu i još onako vruć razmišlja o pobjedi.
Tata Srđan sav ponosan okreće neki broj na svom mobitelu i ustaje se malo dalje od našeg stola i vodi zanimljiv razgovor. Bio je glasan, dovoljno glasan da sve čujemo...
"Moj sin je upravo izborio polufinale na Futuresu u Hrvatskoj!", jedna od prvih rečenica je koje je sav uzbuđeni tata Đoković izreferirao tamo nekom novinaru u Srbiji.
"Što? Mamu vam jebem, da vam jebem! Svi ćete me zvati jednog dana kada Nole bude prvi tenisač svijeta", odbrusio mu je i poklopio.
Da, dogodilo se to prije 17 godina u podsusedskom teniskom centru. Tad sam, najiskrenije mogu to priznati, pomislio samo jedno:
"Ajme, još jedan ludi teniski roditelj".
No ovaj čovjek nije bio niti malo lud. Sedam godina kasnije njegov će Novak postati prvi tenisač svijeta, a točno 17 godina kasnije, upravo danas, ući će u knjige svjetskih rekorda kao tenisač s najviše tjedana u povijesti na svjetskom broju 1.
Srpski novinar? Zanimljivo bi bilo saznati tko je bio s druge strane mreže, tko je to tako bahatu odbrusio Srđanu Đokoviću, ali nikako mu se ne može zamjeriti.
Jer tenis je, tad te 2004. godine, bio za Srbiju u kategoriji "egzotičnih" sportova. Možda je pregruba riječ za baseball, ali zemlja koja je bila poznata po nogometašima, košarkašima, rukometašima, odbojkašima... nije baš tad "priznavala" tenis, pa je tamo neki poziv "nekog tate Đokovića", čiji je sin upravo ušao u polufinale 10.000 dolara vrijednog Futuresa, a pri čemu je on sam zaradio šest ATP Bodova i 720 dolara bila dočekana možda i s - podsmjehom.
"Zapamtit će me oni, zapamtiti kad Nole bude prvi na svijetu", mrmljao si je u bradu još neko vrijeme.
Zapamtio sam ga i ja, jer ne toliko puno godina kasnije, već na US Openu 2005. godine, susreli smo se opet uz tvrde terene Flushinga. Igrao je protiv Marija Ančića i pobijedio ga u susretu drugog kola i to kao 97. tenisač svijeta.
Vizija jednog roditelja maksimalizirala je svoj potencijal, jer ne samo da je nekoliko godina kasnije postao prvi tenisač svijeta, već broj 1 najbolji u povijesti. I to od danas, s 311 tjedana nakon što je prestigao Rogera Federera u još jedom - rekordu. A jedna usputna epizoda u Novakovom razvoju, njegov debi u Podsusedu, ostat će zapamćen i prepričavat će se. I moralo je valjda biti burno i dojmljivo, kao i cijela njegova perfektna karijera koja traje i dalje...
