Iako je prošlotjedni Davis Cup dvoboj protiv Litve u Varaždinu prošao u ne tako raskošnom aranžmanu u kakvom smo inače navikli gledati hrvatsku reprezentaciju - uostalom i prvi put nakon sedam godina igrali smo susret izvan top razreda Davis Cupa - ipak su dva dana u Varaždinu bila vrlo značajna i indikativna za naš tenis.

Recimo, dobili smo čak dvojicu debitanata, a ujedno se i prvi puta u povijesti dogodilo da oba ta igrača u istom danu upišu i pobjede na svojoj reprezentativnoj premijeri. Obojica su mladi, 19-godišnjak i 20-godišnjak, obojica vrlo perspektivni, jedan od njih već s Grand Slam titulom (juniorskom) u džepu, a drugi sve više oduševljava svojim postupnim, ali pravilnim i konstantnim napredovanjem, obojica bi, takve su im predispozicije, trebali biti nositelji kvalitete hrvatskog tenisa u skorijoj budućnosti. I Davis Cupa, jasno.

Što je svakako dobra vijest s obzirom na to da se, eto, ovoga puta dogodilo da nije bilo Marina Čilića, opet ni Borne Ćorića, pa u parovima ni Nikole Mektića ni Ivana Dodiga, a to su igrači koji su, neki više neki manje, nosili našu reprezentaciju posljednjih desetak godina. Igrači koji su, kad se zbroje svi njihovi pojedinačni učinci, donijeli 81 pobjedu Hrvatskoj, što je točno polovica od broja pobjeda (161) što su ih zajedno skupili svi ostali tenisači, još njih 23, u cijeloj povijesti naše reprezentacije u Davis Cupu. Dakle, samo na spomenutu četvorku, pri čemu uvjerljivo prednjači i inače rekorder, Marin Čilić, sa 43 pobjede (33 u singlu, 10 u parovima), otpada 33% svih hrvatskih pobjeda u povijesti Davis Cupa.

RONALD GORSIC Cropix

A sasvim je normalno razmišljati da taj kvartet, zbog neizbježne biologije, nećemo imati još dugo na raspolaganju. Iz te perspektive čak i dobrodošlo ispada svojevrsna “prisila” da smo u vatru gurnuli mlade nade, koji su u pravom okruženju i u gotovo idealnim okolnostima, s obzirom na snagu suparnika, dobili svoje prve prilike u nacionalnom sastavu. Štoviše, zbog ipak ne tolike eksponiranosti samog dvoboja s Litvom, izostao je čak i onaj maksimalan pritisak kojem bi bili izloženi da su debitirali u nekom dvoboju više razine, protiv renomiranijih suparnika i gdje bi se njihov nastup i učinak pomnije secirao.

Moja najbolja sezona

Ovako su Mili Poljičak i Matej Dodig, jer o njima je riječ, savršeno prošli inicijaciju u reprezentativnom dresu, upisali odmah pobjede, stavili kvačicu za uspješno odrađen zadatak, skinuli si taj teret te sada ipak s određenim iskustvom mogu čekati sljedeće prilike, kojih će nesumnjivo biti.

Za Milija Poljička, 20-godišnjeg Splićanina, ova je godina, neki su rekli već i prije njezina početka, možda čak i prijelomna u karijeri. Jer o Milijevom velikom teniskom potencijaliu znalo se već odavno, a on je to i potvrdio osvajanjem Wimbledona u juniorskoj konkurenciji 2022. godine. Zablistao je na “svetoj travi” tenisa i u finalu igranom samo tri dana prije 18. rođendana na najljepši mogući način obilježio svoj korak u punoljetnost.

Očekivalo se tada da je to i korak u ekspresni vlak koji će ga povući te lakše i brže provesti kroz niže etaže na putu do teniskog profesionalnog društva. Međutim, umjesto toga Mili je kroz gotovo cijelu 2023. zaglibio u obrnutoj spirali koja ga je umjesto prema gore gurala prema dolje. Bilo je tu, doduše, nekih svjetlih trenutaka (ITF titula u Monastiru), ali prevagnuli su oni lošiji kao što je, primjerice, serija od pet uzastopnih poraza u 1. kolima, ili, u posve drugom intervalu, samo jedna pobjeda u razdoblju od tri mjeseca, bilo je tu možda i nekih pokušaja preskakanja stepenica, a sve se na kraju odrazilo na renking.

Jer početkom ove godine, Poljičak je pao na 883. mjesto ATP liste, što je djelovalo zapravo zabrinjavajuće i baš zato se činilo da je 2024. godina u kojoj se “morao” vratiti na pravi put. Nije da ne bi stigao i kasnije, dovoljno je mlad, a i talentiran, ali s još jednom lošom sezonom kao što je bila 2023. bilo bi puno teže dignuti se.
Što je najvažnije, shvatio je to i sâm Mili pa je okrenuo ploču i evo ga sada na 328. mjestu ATP ljestvice, s četiri titule na ITF turnirima, plus još tri finala, jednim četvrtfinalom ATP Challengera, s debitantskom pobjedom u Davis Cupu i s čak 58 pobjeda u 77 mečeva.

RONALD GORSIC Cropix

A iako još sezona nije gotova, sigurno je već sada može ocijeniti odličnom.

- Svakako moja najbolja sezona dosad - kazat će Mili, iako je uzorak za usporedbu zapravo jako mali, budući da je u 2022. još uvijek “miksao” juniorske i seniorske turnire, pa je zapravo samo prošla, 2023., bila njegova prva i jedina puna seniorska godina.

No, jasna je poanta.

- Krenuo sam s negdje 880. mjesta na ATP ljestvici, sad sam tu gdje jesam. Igram dobro, treniram dobro i nadam se da je ovo tek moj početak te da do kraja godine mogu odigrati još nekoliko kvalitetnih turnira i ostvariti dobre rezultate pa da onda sljedeću godinu još više “napadnem”. Ne znam je li preambiciozno ili ne, ali kad bih završio godinu u prvih 250, pa u sljedeću sezonu krenuo s kvalifikacijama na Grand Slamu i jačim turnirima, to bi bilo odlično. Nadam se da bih se onda mogao brzo spustiti i blizu 100. To je nekakvo moje viđenje, a hoću li uspjet, vidjet ćemo. Vjerujem da hoću, da imam kvalitetu za to, ali ovisi o puno drugih faktora - dodao je Poljičak prije nego je i sâm istaknuo ono krucijalno.

Bio sam strpljiv

- Promijenilo se dosta stvari na bolje što se tiče mog odnosa prema tenisu. Prvo u pristupu treninzima, i teniskim i kondicijskim, u pristupu prehrani, pristupu općenito svemu što se tiče života profesionalnog sportaša. Nakon tog osvojenog Wimbledona sa 18 godina sve sam, ajmo reći, shvaćao olako. Iako sam i poslije toga igrao dobro, na početku 2023. dogodile su se neke ozljedice koje su me maknule od terena i tu su krenuli problemi gdje, dok sam bio ozlijeđen, nisam trenirao uopće pa bih nabacio kila. Imao sam jedno 15-16 kilograma previše, koje sam sad izgubio jer jednostavno sam vidio da neće moći ići na način na koji sam prije mislio da hoće - otvoreno je objašnjavao Mili jer nije tajna kako je bilo nekih govorkanja o njegovom preopuštenom pristupu teniskom životu.

GORAN SEBELIC Cropix

- I tu se dogodio taj “klik” i odlučio sam promijeniti neke stvari pa je malo pomalo krenulo nabolje. Nije preko noći, trebalo je vremena, ali posljednjih mjesec-dva ostvario sam jako dobre rezultate, a to je sve plod ranijeg rada. I prije sam, doduše, dobro trenirao i igrao dobro, ali nije bilo rezultata, no znao sam da trebam biti strpljiv. Sport je takav, rad će ti se negdje vratiti, ako se zalažeš i budeš ustrajan.

I nije mu tu, kaže, trebalo previše inicijative sa strane, od obitelji ili trenera. Kad je sam sebi u glavi posložio prioritete i počeo ih se pridržavati, ostalo je bilo lakše.

- Iskreno, moja obitelj me uvijek podržavala, ali nikad me nisu previše forsirali, čak je možda i zbog toga ispalo da sam ja u početku sve to olako shvaćao. No, najviše je na promjenu utjecala moja osobna prilagodba i klik u glavi, gdje sam shvatio da moram nešto mijenjati. Ali, jasno da su tu onda bili i treneri, koji su me gurali i pomažu mi da budem što bolji jer vjeruju da mogu postići to sve. Rekao bih da je 80% bila moja glava, pa onda sve ostalo.

Najbolji renking

Između ostalog, bilo je i kod Milija trenerskih promjena u odnosu na prošlu sezonu.

- Lani sam, na kraju kolovoza prestao raditi s Jozom Dumanićem, koji mi je bio trener četiri-pet godina i poslije toga sam počeo raditi s Marinom Bradarićem i Icom Žunićem, ali oni su imali druge obaveze i nije moglo funkcionirati kako sam želio. Tako sam se u veljači dogovorio s Dujem Delićem da mi bude stalni trener i s njim sam otad. Tu su još Ivan Perasović i Pero Kuterovac kao kondicijski treneri.

Spomenuo je već i sam Poljičak problematičnu kilažu, ali to sada više nije sporni faktor. Uostalom, odigrao je samo ove godine već 77 mečeva u singlu i još 39 u parovima (omjer 34-5), a da bi izdržao taj tempo ipak treba fizički biti u jako dobrom stanju.

- Zasad izdržavam dobro, bez problema. Neki dan sam računao da sam igrao 23 turnira u sezoni, što je nikad više za mene do ovog dijela sezone. No, trebam ih odigrati i 30 da bih se mogao vratiti gdje sam bio prije par godina. Doduše, sada sam i preskočio najbolji renking koji sam imao ranije, ali mogao sam to i ranije da sam ranije shvatio neke stvari. No, igranje puno mečeva donosi i tenisku kondiciju, tako da mi je tako velik broj pomogao da dođem u stanje u kojem sam sad.

Vjerujem u sebe

I prije spomenute juniorske titule u Wimbledonu, ime Milija Poljička bilo je debelim linijama podcrtano na popisu potencijalnih budućih uspješnih tenisača. Trofej u All England Clubu samo je podgrijao nade da bi mogao krenuti stopama prijašnjih hrvatskih osvajača juniorskih Grand Slamova - Marina Čilića (Roland Garros 2005.) i Borne Ćorića (US Open 2013.) - koji su kasnije ostvarili briljantne (Čilić Grand Slam pobjednik i još dvaput finalist, treći na svijetu...) ili (zasad) barem jako solidne karijere (Ćorić broj 12 na svijetu, Masters 1000 titula...). Štoviše, bilo je onih koji su za “splitsko čudo od djeteta” govorili da mu nema granica u tenisu.

Kako danas sâm Mili vidi svoju budućnost i gdje bi mogao biti za, recimo, pet godina?

- I sam o sebi uglavnom mislim to što drugi govore. Doista vjerujem da sam talentiran za tenis i da su sve to ljudi govorili s razlogom, ali ja taj svoj talent nisam pokrio s radom. Evo nadam se da sam sada to počeo raditi i da se to odmah vidi i po rezultatima. Možda je glupo da postavljam i otkrivam ciljeve, pa da ne kažu “vidi ga, ovaj je lud totalno”, ali u tenisu i moraš biti malo lud da bi bio dobar. I da bi uspio jer stalno moraš ganjati da budeš bolji. Kad sad osvojim dva turnira i dođem do četvrtfinala Challengera iz kvalifikacija, to je top, ali onda već sljedeći tjedan hoćeš još više od toga. I tako svaki tjedan dolazi nova prilika da budeš još bolji, da napraviš još više. Vjerujem da imam potencijala i da mogu nekad u budućnosti biti u najboljih 20, možda i Top 10 u svijetu. Sad koji točno, ne znam, ali vjerujem u to i vjerovat ću dok god se bavim ovim sportom. Ta neka vjera i želja u to me drži i gura da idem dalje. Eto, i protiv Sonega sam u Umagu izgubio dobiven meč, uz malo nesreće, a on je bio 20. na svijetu. Ja sam, po meni, bio i bolji od njega u tom meču, a vjerujem da mogu i općenito biti bolji bolji igrač od njega. Mogu, ali hoću li biti to ne znam, to ćemo vidjeti u budućnosti - trezveno razmišlja Poljičak.

GORAN SEBELIC Cropix

Iako je osvojio četiri trofeja na ITF Touru i napredovao zasad 550 mjesta na ATP listi, upravo je taj meč sa Sonegom, nažalost i poraz, bio jedan od “highlighta” Milijeve sezone. Sjećamo se kako je Talijan, na kartu iskustva, reklo bi se i fintiranjem ozljede ili grčeva, uspio zavarati Milija, odnosno izbaciti ga iz ritma. A bio je mladi Splićanin na milimetar do svoje prve ATP pobjede u karijeri, što bi dalo još veći pečat ovoj sezoni.

Vjerojatno mu nije bilo lako preboljeti taj poraz?

- Pa, zapravo sam jako dobro podnio jer puno sam naučio iz tog meča, donio mi je puno u smislu samopouzdanja, a jedino je ta pobjeda izostala. Ali, sutradan je bilo kao da sam dobio, jer u tenisu nema vremena za žaliti jer tako samo gubiš vrijeme, a sljedeći dan ili tjedan već je novi tjedan, novi turnir, novi meč. A ja sam u tom meču igrao na jako dobroj razini i to mi je bilo najvažnije. Zapravo, nakon tog Umaga nikad se nisam bolje osjećao na terenu i nikad nisam igrao bolji tenis.
Ipak, nadamo se da najbolji tenis Milija Poljička tek dolazi u godinama pred nama.