StoryEditor
 Screenshot
SKYPE-CHAT JUTARNJEG LISTA

VIDEO: DAN IZ KUTA PRVOG HRVATSKOG REKETA 'Pedeset tjedana smo na kotačima!' Borna Ćorić je iz svega izvukao pozitivu: 'Cijeli moj stožer je to znao'

Autor: Vladimir ZrinjskiObjavljeno: 29. ožujak 2020. 13:15

S apokaliptičnim vremenima koja u sportu traju već tjednima, a trajat će po svemu sudeći još najmanje nekoliko mjeseci, svatko se pokušava nositi na svoj način.

Borna Ćorić doslovno je otišao iz Zagreba u zadnji čas, taman kad je nastupila potpuna zabrana kretanja, ali ne i prije potresa koji ga je, kao i sve stanovnike glavnog grada, prilično uplašio. Najbolji hrvatski tenisač na zamrznutoj ATP ljestvici (33. mjesto) javio nam se Skypeom iz Splita, gdje je iznajmio stan s nadom da će uskoro opet moći trenirati i dogovoriti barem sparing s nekim od naših igrača na privatnom terenu. Iako bi, kako mjere nacionalnog stožera postaju sve strože, i to moglo postati neizvedivo.

Svima nam se život promijenio, a pogotovo vama koji stalno putujete i praktički ste svaki tjedan u drugoj zemlji?

- Ovo je za mene nešto skroz novo. Zadnjih ne znam koliko godina na putu sam 48, 49 tjedana i stvarno je velika promjena da ću sad biti na istom mjestu dva ili tri mjeseca. Ali ima i gorih stvari u životu nego biti doma, odmarati se i pokušati pripremiti za ovo malo sezone što će možda ostati.

Što vam najteže pada u trenutnoj situaciji?

- Ništa mi nije problem osim što moram biti u kući i što se ne mogu viđati s najbližima i s prijateljima. Ali bit će to OK.

Kako vam u prosjeku sad izgleda dan?

- Zadnjih dana pokušavao sam organizirati nekakav trening jer sam pretpostavio da nas čeka stroga karantena. Radio sam i prevenciju za lijevi ručni zglob koji me ‘zeza’. Dan, ništa posebno: buđenje u 8, 9 sati, prva prevencija za zglob pa lagano trčanje tri do četiri kilometra. Nakon toga ručak, opet prevencija za zglob, nekakav trening u kući, koliko mogu, večera pa Netflix.

 

Kako još provodite slobodno vrijeme?

- Počeo sam učiti talijanski online, jedna cura me podučava. Cijeli prošli tim bio mi je iz Italije, i tata priča talijanski, jedino ga ja nisam znao. Pa sam zaključio da bi iz ove karantene mogao izvući nešto pozitivno. Trenutačno gledam Ballerse, na Netflixu sam pogledao par serija i filmova, igram i Playstation.

Pod pretpostavkom da će sve ovo proći za nekoliko mjeseci, imate li predodžbu kako će izgledati povratak na Tour? Hoćemo li svjedočiti promjenama na vrhu?

- Sve ovisi o nama igračima. Mogao sam otići na Maldive pa tamo biti četiri tjedna i vratio bih se u puno lošijem stanju nego da sam tu i da sam odmah počeo trenirati, trudio se ostati u formi i raditi sve što mogu da budem što spremniji jednom kad se približe natjecanja. A ne da me odmah počne boljeti rame i vrat, kako to obično bude ako sam duže izvan stroja. Mislim da ćemo se svi manje-više dosta brzo prilagoditi, ali jako je bitno kako će tko krenuti. Onome tko dobije prva dva meča samopouzdanje može puno pomoći. Ali najviše ovisi o tome tko će koliko raditi.

U slučaju da se sezona tijekom ljeta nastavi, hoće li biti teže prebaciti se s betona na zemlju ili sa zemlje u dvoranu?

- Meni je teže sa zemlje na beton, obrnuto mi nikad nije bio problem. Treba mi samo nekoliko dana radi klizanja, da me ne bole prepone, jer se prirodnije osjećam na zemlji. Tako da će prijelaz u dvoranu, ako se dogodi nakon Roland Garrosa, sigurno biti teži.

Kako ste doživjeli odgodu Olimpijskih igara?

- Svi smo to očekivali, nije bilo nikakve šanse da se Igre održe. U tenisu je plus što imamo puno turnira godišnje, i bez obzira na to koliko su OI velike i važne, mi se ne možemo tri mjeseca ili šest mjeseci prije fokusirati samo na njih kao Sandra Perković ili braća Sinković. Zato što imamo još 15 turnira između. Nas je to manje pogodilo nego druge olimpijce koji se za Igre pripremaju zadnjih godinu dana.

Poruka za čitatelje Jutarnjeg?

- Moramo se držati zajedno u ovim jako teškim trenucima. Svima nam je teško, Zagrepčanima pogotovo nakon potresa koji je najgora stvar koja se još mogla dogoditi. Ali puno puta smo kao narod dokazali koliko smo složni i jaki, pa se i sad moramo pridržavati svih mjera. I meni je teško, nedostaju mi roditelji i sestra, ali moramo izdržati mjesec, dva, tri, koliko god nam kažu. I nadati se da ćemo što prije nastaviti normalno živjeti.

Linker
17. lipanj 2020 10:50