VIDEO Legende ispratile Nikolu Pilića na zadnji počinak, pogledajte Đokovićev govor i emotivnu poruku: ‘Ruka mi se trese dok ovo pišem...‘

Nikola Pilić je rođen 27. kolovoza 1939. u Splitu i započeo je svoj teniski put na legendarnim zemljanim terenima na Firulama.

U dugotrajnoj i vrlo uspješnoj igračkoj karijeri osvojio je šest pojedinačnih naslova i još 11 u konkurenciji parova, među kojima se ističe pobjeda na US Openu 1970., kad je s francuskim partnerom Pierreom Barthesom u finalu svladao legendarne Australce Roya Emersona i Roda Lavera.

Bio je finalist Roland Garrosa u pojedinačnoj konkurenciji 1973., kad ga je u meču za trofej nadigrao tada jedan od najboljih tenisača svijeta, Rumunj Ilie Nastase. Igrao je i u finalu Wimbledona u paru s Borom Jovanovićem (1962.), u kojem su bolji od njih bili Južnoafrikanac Bob Hewitt i Australac Fred Stolle.

Po završetku igračke karijere imao je još uspješniju trenersku karijeru, u kojoj je vodio mnoge vrhunske svjetske tenisače poput Novaka Đokovića, Gorana Ivaniševića, Michaela Sticha, Borisa Beckera i drugih te postao jedini čovjek u povijesti koji je s tri reprezentacije, Njemačkom, Hrvatskom i Srbijom, osvajao naslove pobjednika u Davis Cupu.

S Njemačkom je čak triput bio pobjednik (1988., 1989. i 1993.). Hrvatska je pod njegovim izborničkim vodstvom stigla od trećeg razreda Davis Cupa u 2000. do najvećeg trijumfa pet godina poslije, kad su Ivan Ljubičić i Mario Ančić, redom pobjeđivali reprezentaciju SAD-a u Los Angelesu, s Andreom Agassijem, Andyjem Roddickom i braćom Bryan u sastavu, reprezentacije Rumunjske i Rusije na splitskim Gripama, u četvrtfinalu i polufinalu, te Slovačku u velikom finalu odigranom u Bratislavi, kad su se spomenutom dvojcu u reprezentaciji pridružili Goran Ivanišević i Ivo Karlović.

Nakon osvojenog naslova s Hrvatskom Pilić je napustio izborničko mjesto, a ponovno se uključio u Davis Cup na poziv Novaka Đokovića, kad je postao savjetnik u reprezentaciji Srbije, koja je 2010. u Beogradu svladala Francusku u finalu.

Posebna poglavlje u njegovoj karijeri je prepoznavanje talenta u mnogim igračima s kojima je radio u raznim fazama njihovog teniskog razvoja. Tako je u Novaku Đokoviću već u ranoj dobi prepoznao potencijal za vrhunska ostvarenja, koji je ponajbolji tenisač svih vremena i ostvario, nakon što mu je Pilić dao temelje u svojoj akademiji u predgrađu Muenchena.

Na istom je mjestu i Goran Ivanišević proveo mnoge sate trenirajući sa "šjor Nikom". Iako tada nije imao ulogu trenera, Pilić je uz Ivaniševića bio i 2001. u 15 povijesnih dana turnira u Wimbledonu, prateći ga savjetima i podrškom iz lože na putu do najvećeg naslova u karijeri.

Utisnuo je neizbirisiv trag u karijeru wimledonskog pobjednika iz 1991. Nijemca Michaela Sticha, koji je došao do drugog mjesta na ATP ljestvici, bio finalist Roland Garrosa i US Opena, a osvojio je i završni ATP Masters 1993.

Pilić je posebno bio ponosan na svoju ulogu u osvajanju zlatne olimpijske medalje 1992. u Barceloni, kad je uspio združiti Michaela Sticha i Borisa Beckera, koji izvan terena nisu bili u posebno dobrim odnosima.

Nikola Pilić je tijekom života primio brojne nagrade i priznanja. Triput je bio proglašavan sportašem godine u izboru Sportskih novosti, 1962. u paru s Borom Jovanovićem, a 1964. i 1967. samostalno. Hrvatski teniski savez mu je 2019. dodijelio nagradu za životno djelo, a 2023. je primio i najveće državno sportsko priznanje, nagradu Franjo Bučar, za životno djelo.

Posljednjih 14 godina je posvetio je radu u Teniskom klubu Opatija, gdje je nesebično dijelio svoje ogromno znanje i iskustvo, kako na terenu, tako i izvan njega. (H)