Početak sezone možda nije previše mazio Petru Martić, ali najbolja hrvatska tenisačica taman je na ulasku u drugu polovicu teniske godine zablistala na pravi način. Prvo je u Wimbledonu dohvatila osminu finala, gdje se ispriječila kasnija pobjednica Jelena Ribakina, a onda je odigrala i sjajan tjedan u Lausanni te u svom petom finalu na WTA Touru stigla do druge titule.
Time trofej iz Istanbula više nije usamljen, dapače, s obzirom da su si Švicarci dali oduška u dizajnu pobjedničkog pehara, za pretpostaviti je da će upravo stilizirani alpski vrhovi svojom dimenzijom zauzeti dominantnu poziciju među Petrinim teniskim eksponatima.
Što zapravo i zaslužuje. Doduše, Lausanna je istog turnirskog ranga (WTA 250) kao i Istanbul, međutim švicarski turnir djeluje "jači" po imenima suparnica koje je morala pobijediti. Jer tu su bile Belinda Bencic i Caroline Garcia, obje nekadašnje Top 5 igračice, s time da je Švicarka aktualna olimpijska pobjednica, a protiv Francuskinje je Petra imala omjer 0-3 i ni jedan osvojen set prije prošlotjednog ogleda. K tome, u 1. kolu je pobijedila i Nuriju Parrizas Diaz, petu nositeljicu, pa su to zapravo tri pobjede nad aktualnim Top 50 igračicama. Diaz je 54., da budemo skroz precizni, ali tih nekoliko pozicija neće promijeniti poantu.
S druge strane, u Istanbulu prije tri godine možda nije bilo takvih zvučnih suparnica, ali je u finalu trebalo pobijediti Marketu Vondroušovu, koja je samo mjesec dana kasnije igrala i finale Roland Garrosa.
No, bolje je jasno pitati sâmu Petru, kako doživljava ovaj naslov u Švicarskoj, većim ili jednakim kao onaj u Turskoj? Ili se može podijeliti, da je možda jedan vrjedniji, a drugi draži?
- Ha ha ha, oba su trofeja podjednako posebna. Prvi trofej će uvijek biti poseban samom činjenicom što je prvi, a ovaj iz Lausanne mi definitivno jako znači, baš iz razloga što nisam imala nimalo lagan ždrijeb, dapače, morala sam pobijediti Bencic i Garciju, jednu za drugom, i jako sam ponosna na taj podvig kao i cjelokupni turnir - reći će Petra.
Oba su turnira igrana na zemljanoj podlozi, Petrinoj omiljenoj, jer tu do izražaja dolazi njezin igrački stil, gdje može protivnice izluđivati kratkim lopticama, gdje može bekhend slajsevima mijenjati ritam poena.
Nije ovaj put uz nju bio trener Michael Geserer, "ali bio je svakako duhom" dodala je 31-godišnja Dućanka, no zato je u zamjenu iza svojih leđa imala priličnu navijačku podršku. Pogotovo u finalu. Hrvatske zastave i dresovi s "kockicama" na tribinama bili su neizostavni aranžman Petrinih mečeva u Švicarskoj.
- To su bili Hrvati koji žive u Švicarskoj i koji su, kao i veći dio naše nacije, veliki ljubitelji sporta, te su me došli podržati. Bilo je baš lipo igrati s tako glasnom podrškom, pogotovo naših ljudi, u određenim trenucima finala su mi dosta pomogli sa svojom energijom, a u tijesnim trenucima meča i nasmijali sa svojim komentarima.
Smijala se na kraju Petra, itekako. Opet je u krugu pobjednica na WTA Touru, pridružila se Ivi Majoli (8), Mirjani Lučić-Baroni (3), Donni Vekić (3) i Silviji Talaji (2) kao višestrukim hrvatskim osvajačicama WTA turnira u pojedinačnoj konkurenciji.
Lausanni je prethodio odličan rezultat u Wimbledonu, treći puta je u karijeri (2019., 2017.) u All England Clubu otišla tako daleko. Koliko je to bilo od pomoći na turniru podno Alpa u smislu samopouzdanja, osjećaja na terenu?
- Wimbledon mi je definitivno donio puno samopouzdanja, ali uoči Lausanne nisam bila svjesna koliko je težak prijelaz s trave na zemlju. Kad sam u petak stigla u Lausannu i odradila prvi trening na zemlji, mislila sam da nema šanse da se dugo zadržim na turniru. O tome koliko sam se mučila s prijelazom na zemlju dovoljno govori činjenica da sam razbila dva reketa u tri dana, što, koliko god da sam temperamentna, nije baš moja svakodnevica - ističe Dućanka.
- Nakon toga su sva očekivanja pala u vodu, i samo sam išla iz dana u dan, i pokušavala preživjeti i nekako osigurati pobjedu. Nakon dva meča počela sam igrati sve bolje i onda sam počela vjerovati da bih, zapravo, mogla dogurati jako daleko...
Istanbul i prvu titulu je, ako smijemo tako reći, relativno dugo čekala, po svom teniskom talentu i umijeću zaslužila ju je i ranije, no je li nakon što je probila tu barijeru prije tri godine i sama očekivala da će drugi naslov doći možda brže, da će sljedeći biti lakše osvojiti?
- Uvijek se nadaš da će trofeji brže i lakše dolaziti, ali ja sam s tom sezonom 2019. bila zadovoljna i bez trofeja jer sam skoro na svakom turniru jako daleko dogurala i pobjeđivala dobre protivnice, iako ih nisam bila osvojila. Nakon toga je korona poremetila dosta toga...
U toj 2019. je pobjeđivala i Pliškovu, Sabalenku, Zheng, Bencic, Kanepi, Kerber, Muguruzu... igrala četvrtfinale Roland Garrosa, odnosno osmine finala i Wimbledona i US Opena, te imala najbolji omjer u karijeri (35-17), samo je još 2018. išla preko 30 pobjeda (31). Uostalom, dohvatila je zahvaljujući tome i najbolji renking karijere, 14. mjesto.
U 2020. je trebala sve to nadograditi, i krenula je u tom smjeru (polufinale iz Dubaija), no onda se dogodila korona, lockdown od pet mjeseci koji sigurno nisu pomogli.
Iz Petrine perspektive 2021. nije bila posebno pamtljiva (pogotovo ne na Grand Slamovima), ali bilo je bljeskova (polufinale Rima), pa se sve to nekako prelilo i na prvu polovicu ove godine, makar se i tu ističe četvrtfinale Indian Wellsa te porazi u nekoliko tijesnih mečeva. Sada se sve poklopilo, i igra i rezultat, pa opet s optimizmom može gledati na ono što dolazi i nadati se povratku u Top 15, društvo u kojem je već bila. Jasno, prvi uvjet da se to dogodi jest da bude zdravlja...
- Po tom je pitanju stanje dobro trenutačno, imam dobar team u Njemačkoj, gdje odrađujem fizičku pripremu, kao i tretmane. Iako sam se prošle godine dosta mučila s problemima, ove se godine stanje počelo stabilizirati, a nadam se da će tako i ostati - zaključila je Martić.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....