Do prije pet godina podrazumijevalo se da Marin Čilić početak veljače provodi u Zagrebu. Termin nakon Australian Opena nekoć je bio rezerviran za ugašeni Indoors u Domu sportova, turnir na kojem se osjećao kao u dnevnom boravku i osvajao ga rekordnih četiri puta.
Danas je Zagreb baza za trening, ali i rehabilitaciju, budući da Čiliću nakon dolaska iz Australije upala u desnom koljenu nije dopuštala veće napore. Tjedan dana je pauzirao od tenisa i odrađivao terapije, a sada je, kaže, na otprilike 80 posto kapaciteta i kroz koji dan udarat će punom snagom.
Rutina je na savršen zimski dan bila ista kao i prethodnih: ujutro teretana sa Slavenom Hrvojem, zatim lagani ručak pa u 14 sati trening s Ivanom Cinkušem na obližnjem “Metalcu”. Dok na putu prema balonu prolazimo kraj vanjskog terena, spominje nam dječaka koji ovdje također svakodnevno prebacuje lopticu.
- Patrik Jurina, 14 godina. Mogao bi biti strašan igrač. Kako udara. Ostao sam ‘paf’ kad sam ga vidio...
Nešto ranije, razgovor smo otvorili pitanjem o koljenu. Gdje se zakompliciralo?
- Stvorila se blaga upala, ono što me boljelo i na kraju prošle sezone. Tada sam radio terapije, ali izgleda da je falilo pet ili sedam dana da se prevenira nova ozljeda. Od drugog meča u Melbourneu već sam osjećao smetnje, a nakon pet setova protiv Verdasca, u idućem meču s Bautistom sam stvarno imao problema. Čak sam razmišljao da predam kad je krenulo loše, jer nisam vidio način na koji mogu dobiti. Jedino sam mogao pogoršati ozljedu.
video: Vladimir Zrinjski
Ali i dalje niste nikad predali meč?
- Nisam, da. O tome nisam tada ni razmišljao, no znam da je to rijetkost. Možda samo još Federer nije nikad predao. Takav sam, ako već igram, onda idem dati sve od sebe. Čak sam u nekim situacijama trebao predati, ali ne znam, valjda je ponos bio jači.
Finale Wimbledona?
- Ne, više na polufinale s Đokovićem na US Openu 2015., kad sam uzeo tri gema. U osmini finala protiv Chardyja sam izvrnuo zglob i onda nakon toga Tsongu pobijedio s natečenim zglobom. A nisam imao normalne kretnje, bio sam maksimalno blokiran.
Na koji se način manifestira sadašnji problem s koljenom, kako vas sprečava u igranju?
- Mene je koljeno najviše mučilo kroz karijeru, kao što gotovo svaki igrač ima problem s nekim dijelom tijela kojeg češće ozljeđuje. Najviše me smeta nefleksibilnost i krutost, što mi onemogućava elastičnost u pokretu i zbog čega u stvarima poput promjena smjera kretanja, sprinteva ili skokova ne mogu biti na 100 posto. Posljedično se smanjuje i brzina reakcije, što se u nekim mečevima osjeti. Sreća je što stalno imam ekipu uz sebe pa pokušavamo to držati pod kontrolom.
Ovaj tjedan je 119. u nizu koji provodite u Top 10. Samo su Duži neprekinuti niz imaju samo Nadal (720) i Thiem (140). Lijep je to podatak, ali sada ste na rubu elitnog društva...
- Slažem se da je lijep, a i rekao bih da sam sazrio kao analitičar svoje igre, u smislu da konstantno proučavam što mogu popraviti na terenu i izvan njega. Velika se prevaga u tom smislu dogodila prije otprilike dvije i pol godine. Tada sam pronašao pravi način razmišljanja, svaki aspekt stalno želim popraviti, makar i za jedan posto. Od tehnike, taktike, fizičke i mentalne pripreme do odmora, analiza treninga, načina izvođenja vježbi. Znam da još uvijek nisam dosegnuo svoj teniski maksimum. Što se tiče rezultata, to ćemo tek vidjeti, ali vjerujem da još mogu napredovati.
U zadnje vrijeme često ste ponavljali da opet želite osvojiti Grand Slam, jeste li razočarani što se dosad to nije dogodilo?
- Nisam, jer ako gledate samo prošlu sezonu, prvi put sam na barem tri Grand Slama došao do četvrtfinala. Nažalost, sad me koljeno usporilo, ali uvjeren sam da mogu i nadmašiti te rezultate. Prošla mi je godina i na Mastersima bila najkonstantnija, s pet četvrtfinala. Gledam na stvari dugoročno, s igračkim napretkom će doći i novi veliki rezultati.
Vjerujete li da i dalje možete napasti broj jedan?
- Naravno, ne želim si oduzeti tu misao, bez obzira koliko je konkurencija jaka. Vidjeli smo da se stvari brzo mijenjaju, Nadal i Đoković su pauzirali, Federer također, pa se vraćali na vrh. Mali pomaci u igri mogu donijeti velike pomake na ljestvici. Ako gledate prošlu sezonu, Đoković je bio prvi, Nadal drugi, Federer treći, a igrači od četvrtog do desetog mjesta, a među njima sam i ja, pokupili su većinu ostalih bodova. Cilj mi je opet se plasirati u London, završiti u Top 5 i vjerujem da ga uz visoku razinu igre mogu ispuniti. Broj jedan? Zašto ne, nikad ga neću isključiti. Imam ofenzivnu igru koja može biti jako opasna za sve igrače.
Je li vas iznenadila činjenica što je između vas i Borne odjednom tek nešto više od 500 bodova razlike?
- Nije, svjestan sam da sam u zadnjih četiri, pet mjeseci mogao imati bolje rezultate, a znam i koliko je Borna napredovao. Lani je imao vrhunskih pobjeda, dvaput je dobio Federera na velikim turnirima i sigurno je da od njega očekujemo još i više. Što se mene tiče, do Rima nemam puno toga za braniti tako da se tu opet otvara prostor za napredak. Za obojicu je odlično što smo tako blizu vrha i možemo se međusobno motivirati.
Za nekoliko će dana proći točno pet godina kako ste bez prekida hrvatski broj jedan. Bilo bi čudno izgubiti taj status?
- Stvari se mijenjaju. Znam da neću vječno igrati, a i pozitivno je što je Borna napravio iskorak i okupio ekipu koja mu je pomogla da podigne razinu igre za 25 posto. Kad-tad će smjena sigurno doći, on će imati još boljih i većih rezultata.
video: Vladimir Zrinjski
Objavljene su jakosne skupine za finale Davis Cupa, imate li kakve želje uoči ždrijeba?
- Pa i nemam. Dobra stvar tog formata je što dva najbolja drugoplasirana prolaze dalje, a ako skupinu završimo kao prvi, u četvrtfinalu bismo kao jedan od prva dva nositelja igrali s drugoplasiranom momčadi. Najbitnije je hoćemo li biti u najjačem sastavu, o tome ćemo morati sjesti i dogovoriti se. S moje strane će odluka o Davis Cupu pasti negdje u jesenskom dijelu sezone. Tada ću vidjeti hoće li mi to možda biti previše.
Potpuno je očito da će lista igrača biti okrnjena, tim više što se dva mjeseca kasnije igra ATP Cup koji je na papiru privlačniji zbog bodova.
- U tome i jest stvar. Igrat ću ili jedno ili drugo, a kad završi Davis Cup, neće biti puno vremena prije početka nove sezone. A i ATP Cup u odnosu na sadašnji kalendar počinje pet dana ranije. A sada sam najviše osjetio koliko jedan tjedan može biti presudan u pripremi, terapijama i odmoru.
video: Darko Tomas / CROPIX
Prošla su dva mjeseca od osvajanja Davis Cupa, kako gledate na taj uspjeh sad kad su se dojmovi slegli?
- I dalje su osjećaji isti, svi smo bili jedno, igrali punih srdaca. Fešta je trajala do jutra, toga ću se uvijek sjećati. Dobro je što je Lille mali gradić pa se fešta ograničila na nekoliko mjesta, haha. Iz dvorane smo otišli u hotel, tamo smo se okupili u predvorju, a onda se trebalo ići na organizirano slavlje u Hrvatsku kuću. Ja sam rekao da ću doći, samo da malo predahnem. A tamo se stisnulo valjda 500 navijača na 200 kvadrata. Ispao je totalni show pa su se igrači zbog sigurnosti vratili natrag. Tako da smo preselili u hotelski restoran, a onda se povukli u ‘stožer’.
Borna je rekao da na posebnoj polici drži trofej iz Hallea i Davis Cup, kako ste vi posložili svoje trofeje?
- Zasad još nemam specijalnu vitrinu, čuvam ga na polici s ostalim trofejima, čak ga držim uz finale Davis Cupa 2016. Al’ taj polako blijedi, hehe.
Još vas stegne u želucu kad se sjetite tog finala?
- Ma čist sam i objektivan sam sa sobom. Naučio sam lekciju, ali ne predbacujem si ništa. Kod 2-0 u setovima primijetio sam da je Del Potro umoran i da jedva hoda po terenu. I to me nekako izbacilo iz takta na početku trećeg seta. Izgubio sam fokus, više sam pratio njega nego sebe. On je onda počeo igrati nevjerojatno. Možda su neke odluke bile pogrešne, ali igrao sam jako dobro.
Nikad vas na press konferenciji nismo vidjeli toliko utučenog kao tada…
- Drugačija je atmosfera kad igraš za ekipu. Sjećam se da sam razmišljao kako sam više razočarao ostale nego sebe. Tenis je težak sport, u njemu odlučuju sitnice, često možete vidjeti kako jedan poen ili čak taktička odluka naprave prevagu.
Ivo Karlović na pragu 40. rođendana igra finala, Roger Federer će ove godine napuniti 38, koliko se dugo vi vidite u profi-tenisu?
- Iskreno, ne znam. Ovisi što pokaže vrijeme i zdravlje. Najvažnije mi je da budem kompetitivan za velike turnire. Ne bi me uveseljavalo da idem po turnirima i da mi cilj bude ući u treće kolo ili četvrtfinale. Želim igrati sve dok mogu osvajati turnire. Čim to prestane, pasti će i želja i motivacija, a ja se ne želim iscrpljivati i dovesti u situaciju da prestanem igrati kao 200. na svijetu. To ne bi imalo smisla.
Hoćete li nakon kraja karijere ostati u tenisu?
- Razmišljao sam o tome. Mislim da imam dobru žicu za uočavanje tehničkih detalja kod mlađih igrača. Daleko sam još od tih dana, ali nadam se da ću raditi nešto u tenisu. Iako ne znam još gdje ću živjeti, volio bih pomagati mladima.
Bi li vas zanimalo da budete izbornik?
- Više bi me zanimao proces dovođenja mladih i njihov prolazak kroz kritične teniske godine, od 14. nadalje. Da im mogu pomoći s planom igre, taktikom, tehnikom, načinom treninga... Čini mi se da bih tu mogao dati veći doprinos, ali ako bude trebalo pomoći reprezentaciji, zašto ne?
Trenutno imate 18 titula, Goran Ivanišević ima 22. Koliko bi vam značilo da ga nadmašite?
- Ne gledam previše na to. Goran je naša teniska i sportska ikona. Nije mi statistika motiv da idem igrati još više turnira i da nakon 23 kažem, dosta je. Ne, moj je cilj biti što bolji igrač u svim segmentima. Da sutra prekinem karijeru, bio bih prezadovoljan, ali ono zbog čega se svako ujutro budim i odlazim na trening je pitanje, što mogu napraviti da budem bolji? Ima, naravno, teških dana u kojima mi se ništa ne da, kao uostalom i svima, ali lakše je kad sam sebe motiviraš. Goran je igrao u svojem vremenu, Ljubo u svojem, ja u svojem. Takve se usporedbe uvijek svode na teoriju.
Hoćete reći, generacije se međusobno ne mogu uspoređivati?
- Nitko ne može Goranu i Ljubi i Ančiću oduzeti da su bili vrhunski tenisači, među najboljim na svijetu, i to kroz većinu svoje karijere. Po meni je nepotrebno, čak i nemoguće uspoređivati različita vremena.
Je li vas impresionirao način na koji se Đoković u finalu Melbournea poigrao s Nadalom?
- Apsolutno. Ne znam je li ga ikad na Grand Slamu tako lako pobijedio. Plus, u polufinalu je prelagano dobio Pouillea, i još mu je prije toga Nishikori predao, pa se od četvrtfinala nije ni oznojio. Gledao sam finale i više me iznenadilo to što Rafa nije u taktičkom smislu pokušao napraviti ništa drugačije od početka do kraja meča. Ako sam ga ikad vidio da nije pronašao način, to je bilo sad. Nije bilo čak ni uzbudljivo. Što se Novaka tiče, napravio je opet nevjerojatan podvig, tri Grand Slama u nizu…
Stalno se aktualizira rasprava tko će na kraju karijere imati najviše Grand Slamova. Kakva je vaša prognoza?
- Ha, nemam pojma. Svi su legende tenisa. Ne znamo ni što će biti sutra, teško je prognozirati. Đoković je u naletu, vrato se na broj jedan i još k tome do Wimbledona ne brani puno bodova pa će mu samopouzdanje rasti. Zasad se čini da je u dobroj poziciji da prestigne i Nadala i Federera.
Što nam podatak da ne postoji aktivni osvajač Grand Slama mlađi od 30 godina govori o današnjem tenisu?
- U tenisu je sve napredovalo. Živimo u eri u kojoj su trojica igrača osvojili najviše naslova ikad, a kad je Sampras došao do 14. Grand Slama, svi su mislili da mu se nitko neće približiti. Zbog toga ne treba podcjenjivati mlade igrače, koji su ‘osuđeni’ da su se pojavili u vremenu ponajboljih u povijesti. Tko zna, možda će Zverev, Borna, Tsitsipas ili Hačanov stasati i za dvije godine biti u samom vrhu i osvajati Grand Slamove. Zasad im još uvijek fali jedan ili čak dva koraka da se priključe toj borbi.J
MEČ S FEDEREROM I 'SLUČAJ KROV'
Komunikacija uoči finala u Melbourneu 2018. bila je apsurdna
Stali ste u Federerovu obranu kada su se zakotrljale priče da ga direktori turnira protežiraju. Vjerujete da svi imaju jednak tretman?
- Apsolutno je logično da Federer, ako je već brend u svijetu sporta, ima prioritet kad su u pitanju centralni tereni i prime-time termini. Naravno da će uvijek igrati glavni meč. Ali potegnulo se pitanje finala Australian Opena 2018. Rekao sam, i ponovit ću, ne vjerujem da su organizatori zatvaranjem krova namjerno išli pomoći Federeru jer i ja volim igrati u dvorani. Ali komunikacija od strane glavnog suca (referee) bila je strašno loša. Prvi put igram finale u Australiji, zagrijavam se dva i pol sata prije meča i u tom trenutku mi dolazi referee i govori: postoji opcija da će se igrati pod krovom. Što da ja radim s tim?
Trenirali ste na vrućini?
- Na 38 stupnjeva. Pitam ga, koje su šanse da će se zatvoriti krov? Kaže on, 90 posto. Kad će se znati odluka? Pola sata prije meča, kaže. A ja u sebi, okej, što sad? Kad sam izašao na teren, bilo je 23 stupnja. Nikada nisam igrao pod tako jakom klimom. Prvo sam sve rekete na kojima su žice i kilaža bili postavljeni za vruće uvjete izvadio iz torbe i dao da se prešpanaju. Razlika je bila golema i meč je krenuo sa 4-0 za Federera.
Problem je što je on znao za zatvaranje krova?
- Ne znam, ali je trenirao pod krovom. I za druge mečeve se tako zagrijavao pa mu je vjerojatno bilo svejedno. Možda su mu i rekli da će se igrati na zatvorenom. Doista ne znam i mogu samo nagađati. Stvar je u tome što se dva dana ranije znalo da će temperatura biti ekstremna. Tužno je da ljudi koji vode turnir i pravila imaju takav način komunikacije. Za finale Grand Slama, to je smiješno i apsurdno. Bio sam u situaciji ‘snađi se, druže’.