Siguran sam da nitko nije mogao utješiti Marina Čilića nakon poraza u četvrtfinalu od Rogera Federera, u utakmici koja je velikom Švicarcu možda značila i više nego našem najboljem tenisaču jer sat polako curi, a Federer više nema toliko vremena. Ako je, pak, potrebna nekakva utjeha, dovoljno je pročitati što većina uglednih teniskih novinara misli o tom dvoboju.
Naime, za većinu onih koji su gledali taj meč, Roger Federer ga je dobio, a Marin Čilić zapravo nije izgubio. Iako, iskreno govoreći, to i nije nešto što bi bila dovoljno velika utjeha. Uostalom, pitajte Gorana Ivaniševića za sve one wimbledonske poraze koji su mu se dogodili, a mogli su biti i pobjede.
Podatak da je Marin Čilić dobio prva dva seta, a onda propustio tri meč-lopte, ali i još neke izgledne prilike, kao što je, recimo, bilo vodstvo 0:40, neće dovoljno reći o ovom dramatičnom dvoboju. Možda najveća istina od svega bila bi da Roger Federer nije odustao i da je na kraju dočekao trenutak kada je Marin Čilić posustao.
Ovo je, naime, bila još jedna od onih utakmica u kojima je Marin Čilić pokazao i potvrdio velik potencijal, ali i još jedna od onih utakmica koja je pokazala i potvrdila da su za velike stvari potrebne pobjede nad najvećima. A to je, tko zna zašto, Marinu Čiliću ili nedostajalo, ili mu je znalo izmicati iz ruku.
Znam da sam posljednjih godina bio opterećen kritikama jer nisam bio dovoljno popustljiv prema Marinu Čiliću ili sam, što je još bolje, bio previše kritičan. Ovo drugo definitivno je točno, bio sam previše kritičan jer je bilo dana kad sam uvjeravao sve oko sebe da će Marin Čilić u roku od četiri godine biti prvi tenisač svijeta. Nikad se to nije dogodilo i, na žalost, neće se dogoditi, iako je njegova karijera dovoljno velika i bez takvih rezultata.
Marin vrijedi više
No, opet i nakon dvoboja koji je mogao odvesti Čilića do trijumfa u Wimbledonu - a sad nećemo moći otkriti bi li to stvarno bilo tako - treba se sjetiti svih tih velikih utakmica koje su bježale iz blizine Marina Čilića. I bez obzira na to što je odigrao veliku utakmicu, ali ne i briljantnu do kraja - jer da je bilo tako. Marin bi Federera pobijedio - još jednom smo došli do spoznaje zašto Marin Čilić nikad nije bio ni blizu osvajanja turnira iz kategorije Masters 1000, a nitko me ne može uvjeriti da nije bio vrijedan tako velikog rezultata. I još uvijek je vrijedan i takvo nešto jednog će se dana dogoditi bude li vjerovao do kraja.
Nema potrebe govoriti ni o sreći ni o nesreći, ni o boljem ili lošijem ždrijebu. Spadam u kategoriju onih koji smatraju da je Marinov ždrijeb u ovogodišnjem Wimbledonu bio prilično dobar i da bi teško birao bolji put da je i sam birao.
No, da bi ostvario velike stvari, morao je pobjeđivati velike tenisače. To mu se dogodilo 2014. na US Openu i tamo je odigrao nešto bolji meč protiv Rogera Federera, nego što je to bilo ove srijede u Wimbledonu.
Omjer koji Marin Čilić ima u srazu s pet vodećih tenisača u svijetu apsolutna je uvreda njegovu talentu i od tog mišljenja nikad neću odustati. I zato sam svih ovih godina bio prilično kritičan u nekim njegovim porazima. Nije mi žao što sam i onda i danas, a i sutra ću vjerovati da Marin Čilić vrijedi više od podatka da je od 50 utakmica koje je odigrao s pet vodećih tenisača na svijetu izgubio 44, a šest, samo šest, dobio. Protiv Novaka Đokovića 0-14, protiv Andyja Murraya 2-11, protiv Rogera Federera 1-6, protiv Rafaela Nadala 1-3 i protiv Stana Wawrinke 2-10.
Treba kontinuitet
Poraz Novaka Đokovića na određeni je način otvorio vrata Wimbledona svima koji su ostali u utrci, Marinu Čiliću također. Ali za velike stvari, ponovit ću, potrebne su i pobjede nad najvećim tenisačima svijeta. Marin Čilić ih ima manje nego što je zaslužio po ekstremnom talentu. Siguran sam da ima još uvijek vremena, ali sam siguran da će mu biti potreban veći kontinuitet.
Za sve dobre stvari moraš čekati i one će se jednog dana dogoditi. Svima koji su znali čekati. Uostalom, pitajte Gorana Ivaniševića.